PRVIM KORAKOM POČINJE LJUBAV
Trebalo je krenuti u život, učiniti onaj korak kojime sve počinje, pri tome nikom ne smetati, nikom ne prepriječiti put, ne biti napadan, ne biti nametljiv… Tako je krenula gospođa Helena Horvat iz svog moslavačkog sela put grada, naći drugo. ŽIVOT ! Možda su već tada nastali ovi njeni stihovi :
Tiho na prstima koračam
kroz taj život bojeći se
da ne (bi) povrijedila nekoga
(KORAK U ŽIVOT)
Naivni su oni koji misle da će odoljeti svojoj sudbini sa svojim uvjerenjima ; slijede riječi, vjetar nakon vjetra, val nakon vala koji svojom snagom izjedaju dužinu života, izjedaju čovjeka iznutra, odranjaju grudve u njemu. Nema mjesta ustupanju, povlačenju, sumnjama. Ne može se živjeti kao lutka na žici, list papira, paučina u uglu prozora. Ne imati srca. Sve ono iz našeg ponosa, rodnog doma, majčine ljubavi, ostaje iza nas. Dovoljan je samo jedan posrtaj, loš korak, jedna nesmotrena riječ i smrvit će nas nepoznato, boleštine, alkohol… Bijeda ! Bojimo se istine koja nas proganja, izgara našu svijest. Poneki čak zaboravljaju i rodbinu, ne brinu o nikome. Ipak smo mi ostali mi, ostaje u nama pjesma, poezija, ljubav i nada. Uvijek imamo nešto više, kao mađioničari izvlačimo iz rukava ispjevan stih i govorimo, ako nas drugi ima nakanu poslušati :
Kao otvorena knjiga,
dušu svoju predajem
tebi čitatelju
da nahranim ponekad
i dušu tvoju…
(KAO ORVORENA KNJIGA)
Otvorena smo knjiga; kako nam piše gospođa Helena Horvat, autorica zbirke pjesama „KORAK U ŽIVOT“, koja je pred nama. Daje u naše ruke svoju dušu, govori nam o svojoj ljubavi, govori isto tako i o onome što ju boli. Brani svoju istinu. Biti pjesnik nije zanat, da sjedneš i pišeš stih za stihom kao na tvorničkoj traci – biraš riječi poznatih ljudi koje ćeš upisati u svoju pjesmu i eto poezija... Ne ide to tako, tvrdoglavi zaključci putuju mislima, novonastale slike se miješaju sa starima, počinjemo žustre prepirke, branimo svoju ideju, svoju čast. Danonoćno! A mi niti ne pitamo da li nas netko brani, naš život. Biti pjesnik; to je posao za cijeli život, radnim danima, praznicima, na godišnjem odmoru. Uvijek, jer misli se slijede, postoje, guraju nas. Nauče nas da živimo, slijedimo svoj pogled, svoju zvijezdu. I opet ne pitamo zašto – kažemo da je to naša sudbina. Ne možemo lagati sebi da bi udovoljili drugom, zanijekali svoj život; komad plavog neba, pjev ptica, kišu, vjetar, snijeg... Sunce! Držimo se nasuprot našeg svijeta i našeg sna bez riječi, nijemi, prije nego poteče pjesma, rodi se stih. Volimo prazninu i muk, dan za danom iz pješčanog sata u nekom nenadmašnom ponavljanju riječi, strasti i ljubavi. A pjesma se treba obračunati s predrasudama, s površnim, s nestvarnim, jer pjesma treba nositi život.
Treba učiniti svoj KORAK U ŽIVOT. Pjesnik se ne treba kriti, „pisati pod svjetlom svijeće“. U zapećku! Ne treba nikad gubiti nadu, treba voljeti ljude oko sebe, oprostiti im grijeh, mržnju, zabludu! Gospođa Helena Horvat kaže:
Naučiš gledati kroz naočale
ružičastih stakala,
da ti svijet bude ružičast,
da ti mrva ljubavi
bude velika k'o kuća
(KAO OTVORENA KNJIGA)
Nitko nije rekao da je život lak ali većina je govorila da se isplati živjeti ; živi se, stvara sadašnjica, čuva ljubav, dižu se djeca… Gospođa Helena Horvat nije više samo autor poezije, pjesnikinja, ona je i majka koja bdije nad svojom djecom, strepi, nada se. Za njih živi! Brine i za napuštenu djecu koja čeka po domovima za siročad pronaći „svoju obitelj“, nekoga tko će ih voljeti. („PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA“). Ona ne staje tu, bori se za zlostavljane žene i zove ih :
Daj mi ruku, isplači se,
Budi hrabra i sretna…
(TEBI ŽENO, ŠTO SEŽNJEM TE ZOVU)
Autorica, gospođa Helena Horvat udara šakom po stolu, bori se srcem i dušom za one kojima treba pomoći. Nitko njoj nije nedodirljiv ; muškarčine, snagatori, prevaranti, razbojnici, lažljivci, političari... Svakome stavlja „prst u oči“, ova sitna, krhka žena. – Zar žene nisu izmijenile svijet? Muškarac je vjerovao da vlada jer je znao udariti u rebra, u lice, u trbuh, gdje boli, nesposoban boriti se protiv žene njenim oružjem, lukavošću i inteligencijom. Imao je mišiće, imao je vlast i ništa više. Vodio je rat da bi se suprotstavio drugom muškarcu, žena je lukavo čekala pobjednika. Gospođa Helena Horvat ukazuje na te i takve muškarce i ljude, opijene vlašću kako zlostavljaju nemoćne, dokazujući da samo slabić udara, slabić gazi da bi preživio nastali sukob – „Gazeći po nama kao robovima“ kao da postajemo „ZOMBIJI“. Ljudi postaju beznadni, pognu glave kao da gledaju u dno provalije. Valjda ih je Bog stavio na kušnju? – pita se gospođa Helena Horvat. Pitamo se da li je ijedna vjera, ijedna molitva dostojna trpjeti da nas drugi gaze, pogotovo kad vidimo da im je ta ista crkva oprostila sve grijehe na samrti i Sveti Petar ih prima u raj „preko reda“, isto onako kako su na zemlji živjeli. To boli – to boli autoricu ove zbirke. Običan čovjek, čak i malen spušta glavu kad prelazi prag jer su ga na to naučili oni koji njime vladaju. Autorica se ne boji, kaže :
Prkosit ću ti vjeruj mi
do zadnjeg atoma snage duha moga...
(NA BOJNOM POLJU STRAHA I BOLI)
Gospođa Helena Horvat si postavlja pitanje da li postoje dva svijeta ili možda dvije ljubavi. Nije li to samo uzbuđenje ili strast koji se uvuku u svaku poru našeg tijela? Njezin svijet ima samo jednu stranu svijeta – LJUBAV. Ponekad ipak stoji „na mostu neizvjesnosti“ iako vjeruje u ljubav. Pita se da li ljubav može dati snagu da se pobjegne iz okova stvarnosti. Misli li ona da je ljubav san ili sanja ono najljepše kad voli? Traži li, kako sama kaže, svoju „ljubav među zvijezdama“? – Ponekad obriše prašinu sa svoje ljubavi, izvlači pohabane slike mladalačkih snova, kao nekad sluša u duši „ONLY YOU“ nadajući se da će sve zatvoriti u jednu kutijicu i baciti ključ. Shvaća da razbijeno ogledalo njene duše slaže mozaik iz komadića sjećanja. Ponekad vidi polje makova, kao nekad u svome djetinjstvu. Na kraju ostaje san, duša i srce. Treba li napisati „PJESMU IZ OČAJA“? – Voljeti iz očaja? Tražiti iza kojeg „nepostojećeg ugla“ svoja lutanja? Gledati „njegovim“ očima svaku novu zoru.
Napisat ću pjesmu
o tajanstvenoj zemlji
sa plavim nebom i puno sunca
tamo ćemo se sresti
poljubiti se i utonuti u san...
(PJESMA IZ OČAJA)
Ljubav je vječna, ljubav je velika poput svemira, satkana od nježnih zagrljaja, suze postaju pravi biseri. Autorica kaže:
Moje oči su već
gladne tvojih pogleda
(PUT U VJEČNOST)
Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja... Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“. Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono... Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja.
Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav.
U Medulinu 18.11.2012. Zlatko MARTINKO, književnik
