Gledaš me,
ne traži izgovor
da mi priđeš.
Da li si
svjestan nagosti moje duše,
moje ljubavi, koja se gubi u ogrtaču
obješenom o klin
naše spavače sobe.
Skupljam ostatke
suhih, uvelih latica
crvenih ruža koje
podsjećaju na
nešto divno i
romantično.
Čuješ je li, onu
našu pjesmu
koja se uvukla u zidove,odzvanja
u mojim ušima,
tiho, nježno,
milujući sva moja čula.
Natoči mi čašu
crvenog, šipanskog vina,
ali onog
starog,iz davnih osamdesetih,
da proključa moju krv,
koja se počela lediti,gubiti smisao postojanja.
Natoči i sebi, u
dvoje se lakše pije i gušta.
Priđi, ne boj
se, još sam uvijek ona stara,
nasmijana
luda,uvijek spremna
na izazove i kompromise.
Ne gledaj me tim
pogledom pokajnika,
koji moli za
oprost grijeha.
Nemam ti što
oprostiti…
Možda godine,
koje nosimo na leđima,
čine nas
suzdržanim, ili gluposti, koje se množe
u našim glavama,
sa izlikom, da smo ostarjeli.
E, dragi moj, to
su ti zlatne godine,
treba ih iskoristiti.
Život prohuja u
trenu, izmiče nam tlo
pod nogama, čeka da padnemo…
Natoči nam još
jednu čašu vina…
Osjećaš li kako
klizi niz grlo,
lagano, otapa
zaleđenu krv…
Volim tvoj
pogled, požude i strasti,
tvoje ruke na mom tijelu…
Šapat koji
golica moj vrat…
Ne govori ništa,
nije vrijeme za razgovor.
Sutra je novi
dana, zapamti što si mi htio reći…
© copyright
Helena Horvat
