PUT U VJEČNOST

Oćutih snagu dodira

siluetu božanskog

izronjene iz dubine

podsvijesti ili snova

Privlačnosti snage

neobjašnjive energije

uzdigavši me visoko

do svemirske putanje

koračajući u vječnost

skupljajući blago

ostavljeno u

izgubljenom vremenu

nedosanjanih snoviđenja

ulazeći u svijet

najvrednijeg trenutka

nošena svijetlošću svemira

bestjelesnu dimenziju

slušajući pjev božanskih

anđela …

Moje oči su već

gladne tvojih pogleda

dok putujem kroz vječnost

srce mi žeđa

za tvojom ljubavi

ali moja želja za

putovanjem u vječnost

snažnija je od straha

ili bojazni od pada

u beznađe…

Helena Horvat

SABOTAŽA DUŠE

Nastao je tajac duše

ta čudesna melodija

žudnje i htjenja

koja je grlila svijetlost

nježnog trenutka

zaključanog

u kristalnu kuglu

svoje nutrine srca…

uspavanog…

Kroz dubinu bića

ugasila bijes i

ljutnju…

Zaboravila je lakoću

darivanja ljubavi

ugasila vulkan strasti

zaboravila miris

crvenih ruža na jastuku

koje su mirisale na ljubav

ubrane kao pupoljci

nježni i nevini…

Nestali su opojni mirisi

čudesne igre tijela

koji su plesali po

melodiji svemirskih nota

umijećem opiti…

Ostala je sabotaža

duše koja uranja u

postojanje trenutka,

grleći svijetlost sjena

kreirajući život

sabotera…

Helena Horvat

POSLJEDNJA SONATA

Da li ja to lebdim

između snoviđenja

i stvarnosti

uklopivši svoju ljubav

između sunca,

mora i bura

u metafori riječi

koja glazbu stvara

ili je to istina

naše ljubavi povezana

željeznim lancima

u kući u kojoj smo se

zakleli na vječnu ljubav

dok nas smrt ne rastavi

u postelji voćnih napitaka

izmiješanih

nektarom naše ljubavi

koju bi zasladili

divljim medom

gdje bi se usne

skupljale od slada

a ti bi ih nježno oblizivao

bez riječi…

okus je bio sve

slađi i divlji

Dok bi mjesec

glazbenim notama

odsvirao posljednju sonatu

koju smo sanjali ujedinjeni

u jedno tijelo

uživali u svojoj burnoj tišini

ponekad izmjenjivali

po koju nježnu riječ

lebdeći između jave i sna…

Helena Horvat