„Poezija je hrana bez koje ne mogu. Stih kao vino koje opija, a ljubav poput tkanine, koja oblači moje stihove, daje im snagu. Ponekad izblijedi od bola…Duša oslušne, srce zavapi a ruka stih napiše…
Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubavi do kraja mog života“ Helly

četvrtak, 23. ožujka 2017.

Prikaz moje knjige U ZAGRLJAJU POEZIJE - Mirjane ĐAPO



Hvala dragoj mojoj prijateljici i književnici Mirjani Đapo, što je uvrstila svoj prikaz o mojoj stihozbirci U ZAGRLJAJU POEZIJE u svoju knjigu U POTRAZI ZA LEPOTOM I SMISLOM PISANE REČI








U  ZAGRLJAJU POEZIJE                                    
Prikaz knjige  Helene Horvat- KAKO SE RAĐA PJESMA


     Umjetnik je uvijek zatočenik nadahnuća i samo kroz poetiku pravih pjesnika možemo sagledati taj put borbe sa vlastitom intimom koja koliko zna da svog tvorca uzdigne, oslobodi, više mu je kočnica. Prebirati po emocijama, sjećanjima, je bolan proces , a zapisivanje tog stanja duha može da bude itekako bolno. Rijetka su stanja svijesti kada smo pomirljivi prema  propuštenom, pogrešno iskrojenom  trenutku  bivstvovanja jer dio bića uvijek žali i sudi strožije nego svi paragrafi. Lijepo je zapisivati jer nam  je to ogoljivanje pred sobom dokaz da smo postojali, borili se, na kraju  ostavili trag u vremenu.

     Nisam slučajno ovaj prikaz zbirke poezije Helene Horvat započela ovako, esejom o pjesniku i sjećanjima jer  su ona, sjećanja, veliki teret prošlosti, a u isto vrijeme - bez njih  ne bismo ni znali da smo postojali.
      Zbirka „U zagrljaju poezije“ je nešto poput lirskog dnevnika koji autorica još uvijek piše  nježno prebirajući po uspomenama, a ima tu sreću da su joj muza naklonjene, posebno ona koja pjesnika vodi.

     „Šapat muze koja izlazi iz srca,
     ulazi u dio stvaralaštva…“
 
      (U zagrljaju poezije)

      Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, -  „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.
       Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući  jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.
      „Ljubav je ropstvo vlastite volje…“ ispovijeda se pjesnikinja, da bi se u istoj pjesmi dopunila, čak demantirala:
      „Postala sam snaga i smisao postojanja,
      ljepote življenja“.
      (Slatko ropstvo)

        Nostalgija je najprisutnija emocija ovih stihova o ljubavi jer se u preispitivanju emotivnog života koji je iza vremena o kojem govori  poetesa  svjesno poigrava emocijama, više elegičnim nego  vedrim, ispunjenim životnom radošću. (Krhotine; Nostalgija; Iluzija želje; Grijeh ljubavi..)

      „Koprcam se u mraku svoga straha…“
      (Krhotine)
      „Imam osjećaj kao da me starost želi pridobiti…“
            (Nostalgija).

     Na trenutke se poezija Helene Horvat doživljava pesimistično, ali je dovoljno pročitati pjesme: San; Vrijeme ljubavi; Aleja snova; Jastuk od oblaka …da se shvati koliko se žena u ovoj poetici, autorica, ne predaje tamnim bojama, koliko je prostora u svojoj duši ostavila za neku novu još nedosanjanu sreću koja će je pohoditi ako joj otvori vrata srca.

     Pjesnikinja sanja, a to stanje duha ne broji godine, i čini nam se da što su želje manje ostvarive pravo na sreću nam je dopuštenije:

       „Sanjam više nego što živim...“
        (Talisman jedne ljubavi)

       „Ljubim te snagom svog čekanja...“
           (Ljubav od stakla)

      U tim stihovima  autorica je ponajviše žena koja je spremna da čeka, sanja (Ljubičasti snovi), moli svoga dragog da je oslobodi tuge. Tu se miješaju boje zrelosti, (Miris  ljeta) ali i svesti da je jesen blizu.
       U sljedeći ciklus stavila bih pjesme spoznaje da su koraci ljubavi sve tiši : Koraci prohujalog vremena; Uhvati trenutak; Trenutak spoznaje; Šuplja sjećanja…
        Osim ljubavi prema  dragom muškarcu, pa i sebi, ženi koja se bori da ostane žena, nekoliko pjesama u ovoj zbirci nosi i poruku čovjekoljublja i žala, poetski rečeno, što smo se kao ljudi odrekli humanih  principa, otuđili. Tu pjesnikinja unosi novu leksiku - mržnja, prodane duše, lopovi, utapanje u svakodnevnicu…Najsnažnija iz ovog ciklusa  je pjesma-
 Životna istina-   Ništa nije tako gorko kao prevariti vlastiti narod…

      Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve  to uklopljeno u modernu formu.  Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo  dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

       „Tako i moje opčinjeno srce prima na dar
       i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“. 

      (Vrijeme ljubavi).
   

                                                                                            prof. i knjiežvnica 
                                                                                            Mirjana Đapo,



srijeda, 16. studenoga 2016.

Pjesničkom riječju "STOP NASILJU": Helena Horvat



Pjesničkom riječju "STOP NASILJU": Helena Horvat:
ISPOVJED Stoji tu pred tobom, razgolićene duše, puna bola, Osramoćena,srca utihla… Dok kleći moleći oprost za grijehe koj...

utorak, 14. lipnja 2016.

OSKRNAVALJENA PJESAMA



Oskrnavili mi pjesmu,
ukrali mi dušu,
 obeščastili  ljubav,
koja njima ne pripada …
Uprljali svoj obraz…

copyright © by Helena Horvat

ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

TRAŽILA SAM RIJEKU



Autor slike:M. Vizinet

Tražila sam rijeku
iz mojih sjećanja,
U ravnici zelene oaze,
 crvenih makova
 i zlatnog žita.
U nepresušnom izvoru
moje iluzije,
razdraganih maštanja,
 gdje ću pokušati pronaći sebe.
Nestala je…
Isušilo se korito,
 samo žalosna vrba podsjeća na dane
iz moje mladosti.
Sve prolazi, nestaje,
Samo  ostaju  nepresušna sjećanja.

© copyright by Helena Horvat