U ZAGRLJAJU POEZIJE- RECENZIJE

ISBN 978-953-318-061-8

Tisak: 2012.

U  ZAGRLJAJU POEZIJE                                    

Prikaz knjige  Helene Horvat

     Umjetnik je uvijek zatočenik nadahnuća i samo kroz poetiku pravih pjesnika možemo sagledati taj put borbe sa vlastitom intimom koja koliko zna da svog tvorca uzdigne, oslobodi, više mu je kočnica. Prebirati po emocijama, sjećanjima, je bolan proces , a zapisivanje tog stanja duha može da bude itekako bolno. Rijetka su stanja svijesti kada smo pomirljivi prema  propuštenom, pogrešno iskrojenom  trenutku  bivstvovanja jer dio bića uvijek žali i sudi strožije nego svi paragrafi. Lijepo je zapisivati jer nam  je to ogoljivanje pred sobom dokaz da smo postojali, borili se, na kraju  ostavili trag u vremenu.

     Nisam slučajno ovaj prikaz zbirke poezije Helene Horvat započela ovako, esejom o pjesniku i sjećanjima jer  su ona, sjećanja, veliki teret prošlosti, a u isto vrijeme - bez njih  ne bismo ni znali da smo postojali.

      Zbirka „U zagrljaju poezije“ je nešto poput lirskog dnevnika koji autorica još uvijek piše  nježno prebirajući po uspomenama, a ima tu sreću da su joj muza naklonjene, posebno ona koja pjesnika vodi.

     „Šapat muze koja izlazi iz srca,

     ulazi u dio stvaralaštva…“

 

      (U zagrljaju poezije)

      Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, -  „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.

       Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući  jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.

      „Ljubav je ropstvo vlastite volje…“ ispovijeda se pjesnikinja, da bi se u istoj pjesmi dopunila, čak demantirala:

      „Postala sam snaga i smisao postojanja,

      ljepote življenja“.

      (Slatko ropstvo)

        Nostalgija je najprisutnija emocija ovih stihova o ljubavi jer se u preispitivanju emotivnog života koji je iza vremena o kojem govori  poetesa  svjesno poigrava emocijama, više elegičnim nego  vedrim, ispunjenim životnom radošću. (Krhotine; Nostalgija; Iluzija želje; Grijeh ljubavi..)

      „Koprcam se u mraku svoga straha…“

      (Krhotine)

      „Imam osjećaj kao da me starost želi pridobiti…“

            (Nostalgija).

     Na trenutke se poezija Helene Horvat doživljava pesimistično, ali je dovoljno pročitati pjesme: San; Vrijeme ljubavi; Aleja snova; Jastuk od oblaka …da se shvati koliko se žena u ovoj poetici, autorica, ne predaje tamnim bojama, koliko je prostora u svojoj duši ostavila za neku novu još nedosanjanu sreću koja će je pohoditi ako joj otvori vrata srca.

     Pjesnikinja sanja, a to stanje duha ne broji godine, i čini nam se da što su želje manje ostvarive pravo na sreću nam je dopuštenije:

       „Sanjam više nego što živim...“

        (Talisman jedne ljubavi)

       „Ljubim te snagom svog čekanja...“

           (Ljubav od stakla)

      U tim stihovima  autorica je ponajviše žena koja je spremna da čeka, sanja (Ljubičasti snovi), moli svoga dragog da je oslobodi tuge. Tu se miješaju boje zrelosti, (Miris  ljeta) ali i svesti da je jesen blizu.

       U sljedeći ciklus stavila bih pjesme spoznaje da su koraci ljubavi sve tiši : Koraci prohujalog vremena; Uhvati trenutak; Trenutak spoznaje; Šuplja sjećanja…

        Osim ljubavi prema  dragom muškarcu, pa i sebi, ženi koja se bori da ostane žena, nekoliko pjesama u ovoj zbirci nosi i poruku čovjekoljublja i žala, poetski rečeno, što smo se kao ljudi odrekli humanih  principa, otuđili. Tu pjesnikinja unosi novu leksiku - mržnja, prodane duše, lopovi, utapanje u svakodnevnicu…Najsnažnija iz ovog ciklusa  je pjesma-

 Životna istina-   Ništa nije tako gorko kao prevariti vlastiti narod…

      Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve  to uklopljeno u modernu formu.  Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo  dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

       „Tako i moje opčinjeno srce prima na dar

       i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“. 

      (Vrijeme ljubavi).

   

        Mirjana Đapo, prof.

 

U  ZAGRLJAJU POEZIJE

Prikaz knjige  Helene Horvat

UKRADENO VRIJEME

Posljednjih dvadesetak godina u književnosti se pojavio velik broj knjiga prvijenaca kojima autori diskretno ulaze u struje hrvatske književnosti. Helena Horvat svojom prvom zbirkom pjesama hrabro dolazi na književnu pozornicu. Stihovnom lirikom oblikovala je identitet svoje junakinje - snažne i nježne žene koja uzdignute glave ide kroz život, sebe. Slobodna sam reći kako je ova zbirka jedan lirski dnevnik kojim predstavlja svoj svijet duboke intime tražeći mir i spokoj kroz splet burnih životnih događaja.

„U zagrljaju poezije“ je zbirka intimno-refleksivnih pjesama koje nam donose svijet ispunjen intenzivnim sjećanjima i težnjom za spokojem. Helenini nemiri proizlaze iz sjetne čežnje i ljubavnih osjećaja koji su duboko skriveni. No, upravo iz te dubine izviru ova čarobna nadahnuća. Poezija  kojom progovara je po svemu svjetovna sa svim onim teškim vječnim pitanjima.

Za stihove bira pomno odabrane riječi kojima uspijeva čitatelju donijeti mir, spokoj i izlaz za spas – u ljubavi. No, ipak, rječnik je protkan jednostavnim riječima u osnovnom značenju, u njima nema prejake metaforičnosti niti simbolike, ali to ne smanjuje njihovu „težinu“ jer upravo su te riječi dostojne prikazati nam tragičnost ljudskog bića u svim svojim emotivnim stanjima:

„Sjetih se…

ukradenog vremena

jednog djetinjstva

zatrovanog lažnom ljepotom

laskanja , osmjehom

uzdrmanog očaja i tuge

stajajući na litici provalije

gledajući u bezdan...“

Strofične i astrofične lirske forme ispjevanje su slobodnim stihom što u potpunosti odgovara autoričinom iskazivanju misli.

Bez teških metafora, za oslikavanje svog svijeta koristila se vizualnošću: „... srce se opilo vina/crvenog.../oči bi zasjale poput/duginih boja...“, ili akustičnošću: „...tajanstvena melodija/koja nas spaja/vilinskim glasom...“ ili pak olfaktivnošću: „...vjetar/donosi miris/uzburkanog mora/koje stvara/čarobnu simfoniju/lepršave pjesme srca/odškrinutih vrata...“.

Pjesma „Nostalgija“ je središte zbirke te upravo iz nje izvire sam motiv nostalgije koji se poput niti isprepliće u gotovo svakoj pjesmi zbirke.  Koliko god se Helena trudi (ali i mi) pratiti tijek života, uvijek se okreće u prošlost tražeći odgovore, razloge, a ponajviše sjećanje na zagrljaj Njega. Čitavim spektrom intimističkih ljubavnih osjećaja u različitim raspoloženjima i nizom sjetnih refleksivnih stihova, Helena želi da joj ljubav postane životno središte i time dostigne ostvarenje snova: „...Na horizontu snova/okićenih ljeta/Iskri sreća…“.

Neshvatljivo je koliku snagu daje jedan obični zagrljaj dok to sami ne osjetimo. U pravom trenutku i od prave osobe (Njega) može nam dati snagu i volju za put kroz sve prepreke i nedaće u životu. Zato, s pogledom u prošlost, hvala ti Helena što si nam podarila zagrljaj poezije.

   Tea Kompar, mag. knjižničarstva i prof.