„Poezija je hrana bez koje ne mogu. Stih kao vino koje opija, a ljubav poput tkanine, koja oblači moje stihove, daje im snagu. Ponekad izblijedi od bola…Duša oslušne, srce zavapi a ruka stih napiše…
Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubavi do kraja mog života“ Helly

četvrtak, 21. kolovoza 2014.

GLEDAŠ ME




Gledaš me,
ne traži izgovor da mi priđeš.
Da li si svjestan nagosti moje duše,
 moje ljubavi, koja se gubi u ogrtaču
obješenom o klin naše spavače sobe.
Skupljam ostatke suhih, uvelih latica
crvenih ruža koje podsjećaju na
nešto divno i romantično.

Čuješ je li, onu našu pjesmu
 koja se uvukla u zidove,odzvanja
u mojim ušima, tiho, nježno,
 milujući sva moja čula.
Natoči mi čašu crvenog, šipanskog vina,
ali onog starog,iz davnih osamdesetih,
 da proključa moju krv,
 koja se počela lediti,gubiti smisao postojanja.

Natoči i sebi, u dvoje se lakše pije i gušta.
Priđi, ne boj se, još sam uvijek ona stara,
nasmijana luda,uvijek spremna
 na izazove i kompromise.
Ne gledaj me tim pogledom pokajnika,
koji moli za oprost grijeha.
Nemam ti što oprostiti…
Možda godine, koje nosimo na leđima,
čine nas suzdržanim, ili  gluposti, koje se množe
u našim glavama, sa izlikom, da smo ostarjeli.

E, dragi moj, to su ti zlatne godine,
treba ih iskoristiti.
Život prohuja u trenu, izmiče nam tlo
 pod nogama, čeka da padnemo…
Natoči nam još jednu čašu vina…
Osjećaš li kako klizi niz grlo,
lagano, otapa zaleđenu krv…
Volim tvoj pogled, požude i strasti,
 tvoje ruke na mom tijelu…
Šapat koji golica moj vrat…

Ne govori ništa, nije vrijeme za razgovor.
Sutra je novi dana, zapamti što si mi htio reći…

© copyright Helena Horvat



Nema komentara:

Objavi komentar