Kad jednog
dana prestanem govoriti,
dijeliti osmijehe, ruke izgube moć,
kada prestanem pisati,
počnem vegetirati poput biljke.
Kad nastane tajac,
crni oblaci se nadviju nad mojim tijelom,
možda nebo zaplače, duša poleti
kao bijela golubica među oblake od paperja,
gdje će snivati o ne dosanjanim snovima.
Presadite moje tijelo u zemlju,
poput presadnice,
negdje gdje ima mnogo sunca,
gdje se čuje šum valova,
osjeti miris mora, blagi povjetarac
koji miluje obraze, mojim milima.
Voljela bih da se pretvorim u palmu,
raskošne krošnje ispod koje će se
sastajati zaljubljeni parovi, skriveni
od nepoželjnih promatrača
koji u zanosu
ljubavi
šapuću nježne riječi iz kojih se rađa ljubav,
a ja postanem svjedokom neke lijepe
ljubavne
priče koja će ostati u
njihovom pamćenju.
©
copyright by Helena Horvat
