ne traži izgovor
da mi priđeš.
Da li si
svjestan nagosti moje duše,
moje ljubavi, koja se gubi u ogrtaču
obješenom o klin
naše spavače sobe.
Skupljam ostatke
suhih, uvelih latica
crvenih ruža koje
podsjećaju na
nešto divno i
romantično.
Čuješ je li, onu
našu pjesmu
koja se uvukla u zidove,odzvanja
u mojim ušima,
tiho, nježno,
Natoči mi čašu
crvenog, šipanskog vina,
ali onog
starog,iz davnih osamdesetih,
koja se počela lediti,gubiti smisao postojanja.
Natoči i sebi, u
dvoje se lakše pije i gušta.
Priđi, ne boj
se, još sam uvijek ona stara,
nasmijana
luda,uvijek spremna
Ne gledaj me tim
pogledom pokajnika,
koji moli za
oprost grijeha.
Možda godine,
koje nosimo na leđima,
čine nas
suzdržanim, ili gluposti, koje se množe
u našim glavama,
sa izlikom, da smo ostarjeli.
E, dragi moj, to
su ti zlatne godine,
Život prohuja u
trenu, izmiče nam tlo
pod nogama, čeka da padnemo…
Natoči nam još
jednu čašu vina…
Osjećaš li kako
klizi niz grlo,
lagano, otapa
zaleđenu krv…
Volim tvoj
pogled, požude i strasti,
tvoje ruke na mom tijelu…
Šapat koji
golica moj vrat…
Ne govori ništa,
nije vrijeme za razgovor.
Sutra je novi
dana, zapamti što si mi htio reći…
© copyright
Helena Horvat
