Razgovor s povodom, Intervju s Helenom Helly Horvat
Pripremila i vodila: Denis Kožljan
Moja
sugovornica ovog puta je pjesnikinja i blogerica, gospođa Helena Helly
Horvat. Poznata je u svijetu pjesništva (ljubavna lirika), majka je
troje djece, žena koja posjeduje pregršt moralnih vrijednosti, zbog
kojih je na svoju žalost, ostala na izlaznim vratima jednog izopaćenog
društva u kojem živimo.
Na početku ovog Intervjua, zamoliti ću Vas Helena da nam se predstavite u kratkim crtama...
Moje
je ime Helena Horvat ex Pohorsky, rođena1958 u Hercegovcu, jednom malom
mjestu u Moslavini. Osnovnu školu pohađala sam u Malom Lošinju ( radi
zdravstvenih problema), a zatim u rodnom Hercegovcu. Srednjoškolsko
obrazovanje nastavljam u Garešnici. U Zagrebu živim od 1979, udata ,
ponosna majka troje odrasle djece. Radila sam kao komercijalista u
jednoj privatnoj firmi. U zrelim godinama otkrila sam želju za ponovnim
pisanjem. Pišem ono što osjećam iz srca i duše, pretežno ljubavnu
liriku. Ponekad napišem pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči
malog čovjeka.
Kao
što to obično biva kod nas umjetnika, pročitah negdje kako ste Vi, i u
mladim danima bila aktivna na literarnom polju tj, pisali ste već tamo
negdje ranih sedamdesetih.
Tako
je, moja ljubav je uvijek bila poezija.U osnovnoj školi „Slavko Kolar“ u
Hercegovcu, radila sam u školskoj knjižnici i pomagala nastavnici
(hrvatskog jezika)u izdavanju knjiga za lektiru, i uvrštavanje knjiga u
školski fond.Tada nije bilo kompjutora i sve se radilo ručno, a tu s
počeli moji mali pjesmuljci.
U
srednjoj školi počela sam pisati poeziju i to dosta uspješno, bila u
recitatorskoj grupi, folkloru, dramskoj, pjevala. Život mi je bio
ispunjen radošću življenja.
Kažite nam nešto kakve su to književne forme bile i jeste li svojim uradcima bili prisutni u tadašnjim pisanim medijima?
Pisala
sam pretežno poeziju, rijetko po koji esej. Tada sam objavljivala u
lokalnim novinama, a kako smo u to doba živjeli u ex. Jugoslaviji, bila
sam u tadašnjem Amaterskom društvu mladih književnika iz Beograda. Davno
je to bilo možda sam i naziv pobrkala, ali tako nekako. Bilo je to
sedamdesetih godina, dosta se toga i zaboravilo. Tada su se za
postignute rezultate dobivale knjige, koje još uvijek dobro čuvam..Jedna
od najdražih knjiga bila je zbirka pjesama Pabla Nerude.
Znate
kako to biva u ovom našem društvu, dok radite, dajete sve od sebe,
mislite da to tako treba. Ne smije biti pogrešaka, sve na vrijeme ako
treba i posao nositi kući. Ovo društvo ne podnosi emotivne duše, osjećaj
za malog čovjeka. Pošto sam bila na višoj poziciji od mojih suradnika,
uvijek sam željela zaštiti osobe koje su radile sa mnom, ali to tako ne
ide. Morate „ gaziti“ a ja to nisam mogla. Razboljela sam se i ubrzo
otišla na bolovanje.
Kad
sam se vratila rečeno mije da se firma zatvara, ja postajem tehnološki
višak. Nisam mogla „kukati“ na svojoj sudbinom, otvorila Fb profil. Kako
ima mnogo poezije na fb, mislila sam pa zašto ja ne počnem pisati. Ipak
je to bila moja velika ljubav. Iz početka sramežljivo, a kasnije sam
bila zamoljena od g. Nikole Ivanovića, novinara iz Tuzle, koji je gl.
urednik portala internovine.com, da objavljujem pjesme na njegovom
portalu koje su izlazile svakog četvrtka. Tako je to krenulo. Dobivala
sam podršku prijatelja.
Poznavajući
djelomično svijet pjesnika, reći ću da je vrlo vjerojatno i kod Vas
proradio neki klik, neki inat, što li... a zbog čega ste se dušom
odnosno emocijama počeli predavati svojim stihovima, iz kojih su
trenutačno nastajale pletenice prekrasne, sadržajne ljubavne lirike.
-
Pa odakle ste odjednom našli toliku energiju, snagu i inspiraciju za
alementirati veći broj pjesama? Gdje ste sve u ovom plodonosnom
razdoblju objavili svoju poeziju?
Kad
nešto dugo godina skupljate u sebi, sjećanja, emocije, sve te neke boli
koje niste mogli iskazati, sve radosti, ljubavi, stvara se želja da to
podijelite sa nekime vama bliskim po osjećajima, a to su moji dragi
prijatelji, čitatelji koji mi daju vjetar u leđa. Bez prijatelja i
podrške, mislim da ne bih mogla sama. Ljepota društvenih mreža daje nam
mogućnosti da objavljujemo na raznim portalima. Postala sam kao OTVORENA
KNJIGA, dušu predavala čitateljima. To je ljepota, i odušak za dušu kad
napišete pjesmu. Evo nekoliko:
http://helenapoezija.blogspot.com/
http://diogenplus.weebly.com/helena-horvat.html
http://www.internovine.com/poezija/94-poezija/16147-zatvaram-stranicu-u-nadi-da-sam-te-stihom-nahranilahttp://www.promocijanet.com/index.php/poezija/182-helena-horvat
http://primpo.wordpress.com/2013/05/23/helena-horvat-zivote-kako-te-volimzivote-jak-te-miluji/
http://www.ocaravanje.com/author/helena-horvat/
http://poberun.blogspot.com/2011/03/moja-ljubav.html
http://100hiljadapesnikazapromenekikinda.blogspot.com/2012/09/helena-horvat-zagreb.html?spref=bl
http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,16383/Itemid,118/autor,helly/
http://www.poezijaonline.net/ciklus-minijatura-iz-vremena-postojanja-2/
Budući
ste rodom iz prekrasnog moslavačkog kraja, jeste li i koliko posvetili
se možda pejzažnoj poetici, ili su teme i motivi Vaših radova isključivo
unutarnje stanje duše, Vaša ljubav koju nesebično branite ali i dajete
potrebitima?
Jako dobro pitanje. Vjerovali ili ne, možda imam samo nekoliko pjesama pejzažnih motiva.
Rođena
u Moslavini, jedan period živjela na moru, a more je moja najveća
ljubav, naravno poslije obitelji. Pošto sam ja lirska duša, većina mojih
pjesama iskazuje moje unutarnje stanje. Ljubav koja živi, i živjet će
vječno u meni, za moje drage i one kojima je ljubav potrebna. Moj
moslavački kraj ima posebno mjesto u mom srcu, tu sam rođena, proživjela
mladenačke dane koji su bili lijepi. U malom mjestu, kao što je
Hercegovac, nismo baš imali gdje izlaziti, tako da sam u slobodno
vrijeme, plesala u folkloru, glumila u amaterskom društvu, pjevala,
recitirala, ispunjavala svoje želje sve dok me put nije odveo u Zagreb.
Je
li zbog okolnosti u kojima živimo , ili iz nekih drugih razloga, saznah
kako ste se ipak u ovih nešto više od dvije godine, dotakli i
socijalnih elemenata i tako svoju poeziju učinili dinamičnijom, s
određenom dozom humanosti. Jesam li u pravu u toj konstataciji odnosno u
kojoj mjeri ste se odlučili pjesničkim izričajem suprostaviti nasilju
nad ženama, misleći pri tome i na radnu okolinu?
Oduvijek,
od kada znam za sebe, nepravda me je jako boljela. Možda zato što moje
djetinjstvo nije bilo idealno. U periodu od svoje osme godine, morala
sam naučiti, da život nije jednostavan, da svaki dan je borba, ako želiš
uspjeti moraš vjerovati u sebe, da bi drugi vjerovali u tvoje
mogućnosti. Možda ovo zvuči patetično, neki misle što dijete od osam
godina zna, vjerujte zna. Teško je shvatiti, svatko od nas bez obzira na
godine je individua, ima zacrtani pravac kome stremi. Treba dati ono
najbolje što posjeduješ u sebi, možda ti se jednog dana vrati. Vjera je
važna, za naš duh.
Posebno
me žalosti ova neizvjesnost. Nema više srednjeg sloja, gdje su ljudi
mogli pristojno živjeti, raditi. Jako sam nesretna kad vidim ljude koji
kopaju po smeću da bi prehranili svoje obitelji, žene koje su
zlostavljane, djeca koja su napuštena. S druge strane gledate, bogate,
ne znaju što bi od obijesti. Neki znate, obogatili su se preko noći, a
masa nas pošteno radi ili je radila, a ne može si priuštiti da ode u
kazalište. Tako nastaju moje pjesme socijalne tematike. Kažu da je
ponekad „pero oštrije od mača“.
Gospođo
Horvat, kažite nam koliko je zbirki samostalnih odnosno zajedničkih do
sada objavljeno i imate li s nekim posebnu poslovnu suradnju?
Pošto
sam ja počela pisati u poznim godinama, krajem 2010.godine, pomalo sam
skupljala rukopise i nadala se da će jednog dana ugledati svijetlo dana.
Prve moje pjesme su objavljene 2012. u zajedničkoj zbirci „ ALMANAH
BR.1“ u izdanju Nove POETIKE
2012.Časopis
za književnost i književne prosudbe „ KNJIŽEVNA RIJEKA“ u nakladi
Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, objavljeno je nekoliko
pjesama.
2012.U zajedničkim zbirkama pjesama „PJESMOM SE VOLIM“ i „MOJA LJUBAVNA PJESMA“u izdanju KULTure sNOVA „
U
sklopu međunarodnog festivala pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura
sNOVA moja pjesma je izabrana i objavljen u zajedničkoj zbirci „MORE NA
DLANU“
2013. godine zastupljena u „KALENDARU POEZIJE „ u izdanju saveza književnih stvaralaca Zapadnog Balkana za 2012.
2013,godine
u sklopu međunarodnog natjecanja pjesnika u organizaciji i izdanju
KULTura sNOVA njena pjesma je izabrana i objavljen u međunarodnoj zbirci
ljubavne poezije „VALENTINOVO“ i „ MORE NA DLANU“
2013.godine,
moja pjesma je uvrštena u poetska zbirka naslovljena "Megamaxy gigant
pjesma", koja sadrži stihove 76 pjesnika iz svih krajeva Hrvatske, te iz
Kanade, Njemačke, Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne
Gore, spojene u jednu jedinu dugačku pjesmu, kažu najdužu na svijetu, u
izdanju REDAK iz Splita.
Autorica
sam u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje
iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, pod paskom gl. urednik
Sabahudina Hadžialića, koji izlazi i na engleskom jeziku i obuhvaća
autore iz cijelog svijeta.
Moje
najveća sreća bila je kada je moj prvijenac ugledao svjetlo dana . Bilo
je to2012. godine UG ESSEGG, Osijek, objavila mi je prvu samostalnu
zbirku pjesama „U ZAGRLJAJU POEZIJE“,za koju je recenziju napisala
Književnica iz Brčkog, Mirjana Đapo. prof. i Tea Tea Kompar, mag.
knjižničarstva i prof.
A
zatim 2013.godine UG BAGREM, Gradište, objavila mi je drugu samostalnu
zbirku. „KORAK U ŽIVOT“ za koju je recenziju napisao književnik Zlatko
Martinko.
Kao
članica UG ESSEGG iz Osijeka, vodila sam( volonterski)mnoge promocije
po gradu Zagrebu, gdje su nam dolazili pjesnici i književnici iz
Hrvatske, Srbije, BiH.
Ne
moram vam naglasiti da su mi bile posebno drage promocije, na kojima
sam promovirala svoje knjige. Gradskoj knjižnici i čitaonici „Bogdan
Ogrizović“, u Zagrebu, Gradska knjižnica, Kupola- Starčevićev trg.
Gradska knjižnica „Mato Lovrak“u Grubišnom Polju, knjižnica „Đuro
Sudeta“ u Garešnici, knjižnici u Hercegovcu, gdje mi je bilo posebno
emotivni. Knjižnica se nalazi u sklopu Češkog doma, a tu sam se i
rodila, napravila prve korake i često nastupala.
„...Rodila
se pjesma...od mojih tuga, uzdaha, od mojih sanja...“-pročitah ovaj
stih negdje, i to je možda sasvim dovoljno za reći koliko ste Vi, kao
osoba i umjetnica jednostavnog života i prisutnosti na pjesničkoj sceni.
-
Demantirate me ukoliko nisam u pravu, odnosno vjerujući da Vas pjesma
zapravo drži budnom i revnom u ovom svijetu bestijalnosti i
beskičmenjaštva, imam dojam da ćete i dalje nastaviti pisati. Koji su
Vam planovi za budućnost?
Naravno
da ću pisati, u koliko mi to zdravlje dopusti. Uvijek sam bila veliki
borac. Nadam se da će svi oni koji su upropastili ovo naše društvo,
drznuli se pokrasti ovaj naš napaćeni narod završiti iza rešetaka, a
imovinu koju su pokrali vratiti lijepoj našoj domovini. Željela bih da
naši mladi, mogu živjeti dostojno, i biti adekvatno plaćeni za ono što
su se školovali. Da naše društvo prepozna telente, kojih ima mnogo i
dozvoli im da pokažu što znaju, a oni koji ne znaju kako dalje i što
dalje neka se maknu, imali su priliku. Nije niti rješenje da oni koji su
bili učesnici bilo koje političke stranke, bili sudionici ovih ne/
prilika, da se maknu i priznaju da su iznevjerili narod koji ih je
birao. Dok moje pero bude imalo oštricu, borit ću se protiv nepravde i
za dostojanstvo „malog čovjeka“.
U
pripremi imam novu zbirku pjesama, koja čeka nakladnika, a uredila i
napisala pogovor naša poznata književnica Ljerka Car- Matutinović, zatim
ciklus minijatura, koje su mi posebno drage. Pišem roman, ali još je
povojima. Velika mi je želja pisati za djecu, nadam se, tj, vjerujem da
hoću.
A
za kraj ovog našeg razgovora, zamoliti ću Vas da nadopunite ukoliko smo
nešto propustili ili da stihom kažete poruku silama ovdašnjeg svijeta.
Htjela
bih Vam se zahvaliti draga Denis, što ste mene izabrali kao sugovornicu
u ovom intervju. Prijatelji koji me znaju, znaju da sam samozatajna,
ali kada mi se pruži prilika volim surađivati.
„To što sam samo obična žena puna čuđenja
sa naramkom godina na leđima
sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.
Svjesna sebe i proživljenog života,
stavljajući na papir krunu svog življenja
ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge
koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“
Helena Horvat
Za
sami kraj našeg druženja, oprostila bih se sa jednom pjesmom iz zbirke
pjesama KORAK U ŽIVOT, u nadi da nisam nikoga povrijedila. Bavljenje
politikom trebao bi biti častan posao i nadasve pošten. Vjerujem da ima i
poštenih političara koji će ove naše pjesme pročitati i zamisliti se
nad njima. Ipak su oni tu gdje jesu zbog NARODA, a ne NAROD zbog njih.
Kad to budu shvatili svima nama će biti jednostavnije. Nadam se da
poslije ovog razgovora neću završiti u Remetincu.
SMRT POLITIČKOG KARNEVALA
Pale su maske moćnika…
Sve smrdi na pokvarenu ribu što se godinama čuvala
u toplini naših dušobrižnika,u moru prijevara i laži.
More ih izbacilo…
Sve ribe isplivale nasuho, neke u kašetama vrckaju
hladeći se na ledu,čekajući da ih lagano stave na gradele
da se malo prže…
Pržili su nas godinama na tihoj vatri i svojih nebuloza gosteći se našim mesom,
dok su kosti bacali mačkama da nas razvlače do nemilosti
kupali se u plimi dobroga vina,opijajući se našom krvlju
nisu čuli vapaje malog čovjeka.
One velike još nisu u mrežu ulovljene,bacakaju se poput lososa…
Plivajući uzvodno, ne bili se ponovo omrijestili
negdje u evropskoj zajednici, tražeći utočište u obilju koje im izmeće.
Skinimo mrene sa očiju…Upalimo svjetlo,ne dajmo da nas više vozaju…
Pratimo i ne dajmo da sve trune, da nas lome, riječ naša nek' se čuje…
Zemlja naša da više ne boluje od karcinoma zvanog
NEMOĆ…TUGA …BOL…I JAD
Hvala Helena na davanju Intervjua! Želim Vam puno sreće kako u osobnom životu tako i na poslovnom odnosno umjetničkom radu.
Denis Kožljan književnica
Pula, 27. 11.2013.
