MOJA LJUBAV NIJE NA PRODAJU

Ne možeš  me kupiti poljupcima  lažnim,

slatkorječivim čarima, i ispraznim laskanjima.

Ljubav poklanjam, nepatvorenu bez roka trajanja,

upakiranu u najfiniju svilu, koja miluje sva čula.

Samo onaj tko zna što je ljubav, nikad je ne kupuje

ili prodaje, takva ljubav je kratkog vijeka i brzo je

nagrizu crvi sumnje koji izjedaju srce čineći rupe,

velike i male, sve do onog trenutka dok ne ode

na počinak, i to zauvijek ….

 By Helena Horvat

KAD JEDNOM ZATVORIM OČI

Autor slike: Vladimir Volegov

Jednom kad zatvorim oči i prestanem disati

kad moje žile okamene, a obrazi moji posive

moje tijelo izgubi miris opijuma koji si obožavao.

Kada shvatiš da me nema pokraj tebe,

da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života,

znaj da našem putu nije kraj.

Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču.

Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav

baš onako nenametljivo.

Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te.

Sresti ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka,

pričati o vremenu koji smo proživjeli i smijati se…

Ne umire se samo tako lako.

Živjet ću u tvom pogledu, poljupcu, nadam se u tvom srcu…

By Helena Horvat

KORAK U ŽIVOT - RECENZIJA

ISBN 978-953-56342-7-0

PRVIM KORAKOM POČINJE LJUBAV

Trebalo je krenuti u život, učiniti onaj korak kojime sve  počinje, pri tome nikom ne smetati, nikom ne prepriječiti put, ne biti napadan, ne biti nametljiv… Tako je krenula gospođa Helena Horvat iz svog moslavačkog sela put grada, naći drugo. ŽIVOT ! Možda su već tada nastali ovi njeni stihovi :

Tiho na prstima koračam
kroz taj život bojeći se
da ne (bi) povrijedila nekoga
(KORAK U ŽIVOT)

Naivni su oni koji misle da će odoljeti svojoj sudbini sa svojim uvjerenjima ; slijede riječi, vjetar nakon vjetra, val nakon vala koji svojom snagom izjedaju dužinu života, izjedaju čovjeka iznutra, odranjaju grudve u njemu. Nema mjesta ustupanju, povlačenju, sumnjama. Ne može se živjeti kao lutka na žici, list papira, paučina u uglu prozora. Ne imati srca. Sve ono iz našeg ponosa, rodnog doma, majčine ljubavi, ostaje iza nas. Dovoljan je samo jedan posrtaj, loš korak, jedna nesmotrena riječ i smrvit će nas nepoznato, boleštine, alkohol… Bijeda ! Bojimo se istine koja nas proganja, izgara našu svijest. Poneki čak zaboravljaju i rodbinu, ne brinu o nikome. Ipak smo mi ostali mi, ostaje u nama pjesma, poezija, ljubav i nada. Uvijek imamo nešto više, kao mađioničari izvlačimo iz rukava ispjevan stih i govorimo, ako nas drugi ima nakanu poslušati :

Kao otvorena knjiga,
dušu svoju predajem
tebi čitatelju
da nahranim ponekad
i dušu tvoju…
(KAO ORVORENA KNJIGA)

Otvorena smo knjiga; kako nam piše gospođa Helena Horvat, autorica zbirke pjesama „KORAK U ŽIVOT“, koja je pred nama. Daje u naše ruke svoju dušu, govori nam o svojoj ljubavi, govori isto tako i o onome što ju boli. Brani svoju istinu. Biti pjesnik nije zanat, da sjedneš i pišeš stih za stihom kao na tvorničkoj traci – biraš riječi poznatih ljudi koje ćeš upisati u svoju pjesmu i eto poezija... Ne ide to tako, tvrdoglavi zaključci putuju mislima, novonastale slike se miješaju sa starima, počinjemo žustre prepirke, branimo svoju ideju, svoju čast. Danonoćno! A mi niti ne pitamo da li nas netko brani, naš život. Biti pjesnik; to je posao za cijeli život, radnim danima, praznicima, na godišnjem odmoru. Uvijek, jer misli se slijede, postoje, guraju nas. Nauče nas da živimo, slijedimo svoj pogled, svoju zvijezdu. I opet ne pitamo zašto – kažemo da je to naša sudbina. Ne možemo lagati sebi da bi udovoljili drugom, zanijekali svoj život; komad plavog neba, pjev ptica, kišu, vjetar, snijeg... Sunce! Držimo se nasuprot našeg svijeta i našeg sna bez riječi, nijemi, prije nego poteče pjesma, rodi se stih. Volimo prazninu i muk, dan za danom iz pješčanog sata u nekom nenadmašnom ponavljanju riječi, strasti i ljubavi. A pjesma se treba obračunati s predrasudama, s površnim, s nestvarnim, jer pjesma treba nositi život.
Treba učiniti svoj KORAK U ŽIVOT. Pjesnik se ne treba kriti, „pisati pod svjetlom svijeće“. U zapećku! Ne treba nikad gubiti nadu, treba voljeti ljude oko sebe, oprostiti im grijeh, mržnju, zabludu! Gospođa Helena Horvat kaže:

Naučiš gledati kroz naočale
ružičastih stakala,
da ti svijet bude ružičast,
da ti  mrva ljubavi
bude velika k'o kuća
(KAO OTVORENA KNJIGA)
Nitko nije rekao da je život lak ali većina je govorila da se isplati živjeti ; živi se, stvara sadašnjica, čuva ljubav, dižu se djeca… Gospođa Helena Horvat nije više samo autor poezije, pjesnikinja, ona je i majka koja bdije nad svojom djecom, strepi, nada se. Za njih živi! Brine i za napuštenu djecu koja čeka po domovima za siročad pronaći „svoju obitelj“, nekoga tko će ih voljeti. („PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA“). Ona ne staje tu, bori se za zlostavljane žene i zove ih :

Daj mi ruku, isplači se,
Budi hrabra i sretna…
(TEBI ŽENO, ŠTO SEŽNJEM TE ZOVU)

Autorica, gospođa Helena Horvat udara šakom po stolu, bori se srcem i dušom za one kojima treba pomoći. Nitko njoj nije nedodirljiv ; muškarčine, snagatori, prevaranti, razbojnici, lažljivci, političari... Svakome stavlja „prst u oči“, ova sitna, krhka žena. – Zar žene nisu izmijenile svijet? Muškarac je vjerovao da vlada jer je znao udariti u rebra, u lice, u trbuh, gdje boli, nesposoban boriti se protiv žene njenim oružjem, lukavošću i inteligencijom. Imao je mišiće, imao je vlast i ništa više. Vodio je rat da bi se suprotstavio drugom muškarcu, žena je lukavo čekala pobjednika. Gospođa Helena Horvat ukazuje na te i takve muškarce i ljude, opijene vlašću kako zlostavljaju nemoćne, dokazujući da samo slabić udara, slabić gazi da bi preživio nastali sukob – „Gazeći po nama kao robovima“ kao da postajemo „ZOMBIJI“. Ljudi postaju beznadni, pognu glave kao da gledaju u dno provalije. Valjda ih je Bog stavio na kušnju? –  pita se gospođa Helena Horvat. Pitamo se da li je ijedna vjera, ijedna molitva dostojna trpjeti da nas drugi gaze, pogotovo kad vidimo da im je ta ista crkva oprostila sve grijehe na samrti i Sveti Petar ih prima u raj „preko reda“, isto onako kako su na zemlji živjeli. To boli – to boli autoricu ove zbirke. Običan čovjek, čak i malen spušta glavu kad prelazi prag jer su ga na to naučili oni koji njime vladaju. Autorica se ne boji, kaže :

Prkosit ću ti vjeruj mi
do zadnjeg atoma snage duha moga...
(NA BOJNOM POLJU STRAHA I BOLI)

    Gospođa Helena Horvat si postavlja pitanje da li postoje dva svijeta ili možda dvije ljubavi. Nije li to samo uzbuđenje ili strast koji se uvuku u svaku poru našeg tijela? Njezin svijet ima samo jednu stranu svijeta – LJUBAV. Ponekad ipak stoji „na mostu neizvjesnosti“ iako vjeruje u ljubav. Pita se da li ljubav može dati snagu da se pobjegne iz okova stvarnosti. Misli li ona da je ljubav san ili sanja ono najljepše kad voli? Traži li, kako sama kaže, svoju „ljubav među zvijezdama“? – Ponekad obriše prašinu sa svoje ljubavi, izvlači pohabane slike mladalačkih snova, kao nekad sluša u duši „ONLY YOU“ nadajući se da će sve zatvoriti u jednu kutijicu i baciti ključ. Shvaća da razbijeno ogledalo njene duše slaže mozaik iz komadića sjećanja. Ponekad vidi polje makova, kao nekad u svome djetinjstvu. Na kraju ostaje san, duša i srce. Treba li napisati „PJESMU IZ OČAJA“? – Voljeti iz očaja? Tražiti iza kojeg „nepostojećeg ugla“ svoja lutanja? Gledati „njegovim“ očima svaku novu zoru.

Napisat ću pjesmu
o tajanstvenoj zemlji
sa plavim nebom i puno sunca
tamo ćemo se sresti
poljubiti se i utonuti u san...
(PJESMA IZ OČAJA)

Ljubav je vječna, ljubav je velika poput svemira, satkana od nježnih zagrljaja, suze postaju pravi biseri. Autorica kaže:

Moje oči su već
gladne tvojih pogleda
(PUT U VJEČNOST)

Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja... Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“. Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono... Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja.
Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav.


U Medulinu 18.11.2012.             Zlatko MARTINKO, književnik

U ZAGRLJAJU POEZIJE- RECENZIJE

ISBN 978-953-318-061-8

Tisak: 2012.

U  ZAGRLJAJU POEZIJE                                    

Prikaz knjige  Helene Horvat

     Umjetnik je uvijek zatočenik nadahnuća i samo kroz poetiku pravih pjesnika možemo sagledati taj put borbe sa vlastitom intimom koja koliko zna da svog tvorca uzdigne, oslobodi, više mu je kočnica. Prebirati po emocijama, sjećanjima, je bolan proces , a zapisivanje tog stanja duha može da bude itekako bolno. Rijetka su stanja svijesti kada smo pomirljivi prema  propuštenom, pogrešno iskrojenom  trenutku  bivstvovanja jer dio bića uvijek žali i sudi strožije nego svi paragrafi. Lijepo je zapisivati jer nam  je to ogoljivanje pred sobom dokaz da smo postojali, borili se, na kraju  ostavili trag u vremenu.

     Nisam slučajno ovaj prikaz zbirke poezije Helene Horvat započela ovako, esejom o pjesniku i sjećanjima jer  su ona, sjećanja, veliki teret prošlosti, a u isto vrijeme - bez njih  ne bismo ni znali da smo postojali.

      Zbirka „U zagrljaju poezije“ je nešto poput lirskog dnevnika koji autorica još uvijek piše  nježno prebirajući po uspomenama, a ima tu sreću da su joj muza naklonjene, posebno ona koja pjesnika vodi.

     „Šapat muze koja izlazi iz srca,

     ulazi u dio stvaralaštva…“

 

      (U zagrljaju poezije)

      Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, -  „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.

       Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući  jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.

      „Ljubav je ropstvo vlastite volje…“ ispovijeda se pjesnikinja, da bi se u istoj pjesmi dopunila, čak demantirala:

      „Postala sam snaga i smisao postojanja,

      ljepote življenja“.

      (Slatko ropstvo)

        Nostalgija je najprisutnija emocija ovih stihova o ljubavi jer se u preispitivanju emotivnog života koji je iza vremena o kojem govori  poetesa  svjesno poigrava emocijama, više elegičnim nego  vedrim, ispunjenim životnom radošću. (Krhotine; Nostalgija; Iluzija želje; Grijeh ljubavi..)

      „Koprcam se u mraku svoga straha…“

      (Krhotine)

      „Imam osjećaj kao da me starost želi pridobiti…“

            (Nostalgija).

     Na trenutke se poezija Helene Horvat doživljava pesimistično, ali je dovoljno pročitati pjesme: San; Vrijeme ljubavi; Aleja snova; Jastuk od oblaka …da se shvati koliko se žena u ovoj poetici, autorica, ne predaje tamnim bojama, koliko je prostora u svojoj duši ostavila za neku novu još nedosanjanu sreću koja će je pohoditi ako joj otvori vrata srca.

     Pjesnikinja sanja, a to stanje duha ne broji godine, i čini nam se da što su želje manje ostvarive pravo na sreću nam je dopuštenije:

       „Sanjam više nego što živim...“

        (Talisman jedne ljubavi)

       „Ljubim te snagom svog čekanja...“

           (Ljubav od stakla)

      U tim stihovima  autorica je ponajviše žena koja je spremna da čeka, sanja (Ljubičasti snovi), moli svoga dragog da je oslobodi tuge. Tu se miješaju boje zrelosti, (Miris  ljeta) ali i svesti da je jesen blizu.

       U sljedeći ciklus stavila bih pjesme spoznaje da su koraci ljubavi sve tiši : Koraci prohujalog vremena; Uhvati trenutak; Trenutak spoznaje; Šuplja sjećanja…

        Osim ljubavi prema  dragom muškarcu, pa i sebi, ženi koja se bori da ostane žena, nekoliko pjesama u ovoj zbirci nosi i poruku čovjekoljublja i žala, poetski rečeno, što smo se kao ljudi odrekli humanih  principa, otuđili. Tu pjesnikinja unosi novu leksiku - mržnja, prodane duše, lopovi, utapanje u svakodnevnicu…Najsnažnija iz ovog ciklusa  je pjesma-

 Životna istina-   Ništa nije tako gorko kao prevariti vlastiti narod…

      Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve  to uklopljeno u modernu formu.  Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo  dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

       „Tako i moje opčinjeno srce prima na dar

       i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“. 

      (Vrijeme ljubavi).

   

        Mirjana Đapo, prof.

 

U  ZAGRLJAJU POEZIJE

Prikaz knjige  Helene Horvat

UKRADENO VRIJEME

Posljednjih dvadesetak godina u književnosti se pojavio velik broj knjiga prvijenaca kojima autori diskretno ulaze u struje hrvatske književnosti. Helena Horvat svojom prvom zbirkom pjesama hrabro dolazi na književnu pozornicu. Stihovnom lirikom oblikovala je identitet svoje junakinje - snažne i nježne žene koja uzdignute glave ide kroz život, sebe. Slobodna sam reći kako je ova zbirka jedan lirski dnevnik kojim predstavlja svoj svijet duboke intime tražeći mir i spokoj kroz splet burnih životnih događaja.

„U zagrljaju poezije“ je zbirka intimno-refleksivnih pjesama koje nam donose svijet ispunjen intenzivnim sjećanjima i težnjom za spokojem. Helenini nemiri proizlaze iz sjetne čežnje i ljubavnih osjećaja koji su duboko skriveni. No, upravo iz te dubine izviru ova čarobna nadahnuća. Poezija  kojom progovara je po svemu svjetovna sa svim onim teškim vječnim pitanjima.

Za stihove bira pomno odabrane riječi kojima uspijeva čitatelju donijeti mir, spokoj i izlaz za spas – u ljubavi. No, ipak, rječnik je protkan jednostavnim riječima u osnovnom značenju, u njima nema prejake metaforičnosti niti simbolike, ali to ne smanjuje njihovu „težinu“ jer upravo su te riječi dostojne prikazati nam tragičnost ljudskog bića u svim svojim emotivnim stanjima:

„Sjetih se…

ukradenog vremena

jednog djetinjstva

zatrovanog lažnom ljepotom

laskanja , osmjehom

uzdrmanog očaja i tuge

stajajući na litici provalije

gledajući u bezdan...“

Strofične i astrofične lirske forme ispjevanje su slobodnim stihom što u potpunosti odgovara autoričinom iskazivanju misli.

Bez teških metafora, za oslikavanje svog svijeta koristila se vizualnošću: „... srce se opilo vina/crvenog.../oči bi zasjale poput/duginih boja...“, ili akustičnošću: „...tajanstvena melodija/koja nas spaja/vilinskim glasom...“ ili pak olfaktivnošću: „...vjetar/donosi miris/uzburkanog mora/koje stvara/čarobnu simfoniju/lepršave pjesme srca/odškrinutih vrata...“.

Pjesma „Nostalgija“ je središte zbirke te upravo iz nje izvire sam motiv nostalgije koji se poput niti isprepliće u gotovo svakoj pjesmi zbirke.  Koliko god se Helena trudi (ali i mi) pratiti tijek života, uvijek se okreće u prošlost tražeći odgovore, razloge, a ponajviše sjećanje na zagrljaj Njega. Čitavim spektrom intimističkih ljubavnih osjećaja u različitim raspoloženjima i nizom sjetnih refleksivnih stihova, Helena želi da joj ljubav postane životno središte i time dostigne ostvarenje snova: „...Na horizontu snova/okićenih ljeta/Iskri sreća…“.

Neshvatljivo je koliku snagu daje jedan obični zagrljaj dok to sami ne osjetimo. U pravom trenutku i od prave osobe (Njega) može nam dati snagu i volju za put kroz sve prepreke i nedaće u životu. Zato, s pogledom u prošlost, hvala ti Helena što si nam podarila zagrljaj poezije.

   Tea Kompar, mag. knjižničarstva i prof.

PARTITURA ŽIVOTA

Bilo je to zlatno doba,

tople ljetne večeri.

Nebo rasuto zvijezdama

svaka zvijezda, jedna nota

glazbena scena spremna

teatar na otvorenom,

partitura izvađena

iz prašnjave škrinjice,

željna da ne padnu u zaborav

Glazbeni spektakl može započeti.

Dirigent  odlučnim pogledom

želi udahnuti glazbu

srca koju je spremio

davnih godina u

škrinjicu zaborava

i jednim pokretom štapića

dati znak

da glazba može započeti...

Adagio…

allegro molto…

adagio…

i tako

odsvirati skladbu

za koju je napisa

partituru ljubavne lirike

koju je dugo čuvao

skrivenu od pogleda.

Potpuno začarana,

osjetih božanski dah

glazbenih nota koji

lagano uroni u san

glazbene iluzije koja ostaje  

za pamćenje.

Helena Horvat

LJUBAVNA

Potraži noćas moje

Snene usne

Dotakni ih nježno

Usnama svojim

Kao rosa cvjetne pupoljke

Nasloni glavu na moje rame

Šapći mi nježno

Čeznutljivim glasom…

Gostoljubiva bit ću…

Pružit ću ti utočište

Iluzija što nosiš u sebi

Probuditi uspavani Libido

Privi se sav uz mene

Poput bršljana obavi svoje ruke

Da mi duša osjeti pjev naših tijela

Da zapjeva šumom

Morskih valova

Oplahujući usnula bedra

Neka se razbijaju vali

Usklađeni i božanstveni

Neka srce ponovo

Kuca istom strašću kao

One noći

Kad je mjesec

Išetao

Srameći se

Naših uzavrelih poljubaca.

Helena Horvat

SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2013. GODINU

Toplinom srca svoga
Želim da pronađete
Sreću…
Ljubav…
Istinu…
Vjeru…
Nadu…

Zdravlje…
Putem sreće da krenete kroz život,
ne odustajte na prvom razočarenju,
vedrinom uma krenite dalje.
Ljubav da Vam srce grije,
da je podijelite sa svima koje volite
te sa onima kojima je ljubav
i nježnost potrebna.
Malo ljubavi i pažnje dopire daleko,
u Vaš život neka unese toplinu i bogatstvo.
Istina je puno važnija od laži,
njome se pokazuješ pravo lice,
ponekad zaboli, a to je dio iskrenosti.
Vjera neka bude dio Vas,
ona neka vas pokreće,
osvjetljava stazu kojom ste krenuli.
Hrabrost da Vas nauči odlučnosti.
Strah je dio opreznosti, savladajte ga,
ne budite robovi straha, pokažite odlučnost.
Naučite cijeniti svoje uspjehe,

zaboravite poteškoće
odvažite se i postanite jaki…
Nada nas pokreće, ponekad iznevjeri
ali posljednja umire ….
Želim Vam da se uvijek sjetite, svega lijepoga,
da svoje želje i snove održiš živima…
Zdravlje da Vas prati cijelog života,

neka Vas male stvari vesele.
I nikad ne zaboravite,

da ponekad mali čovjek zna biti velik.
Sutra i svaki novi dan držite čvrsto u svojim rukama.
I zapamtite…

Život ispunjavate Vašim kreiranjem koje će
biti dio Vaših najboljih uspjeha…
Budete bogati prijateljstvima koja postaju sve bolja
i ljubavlju koja će blagosloviti Vaš život zauvijek...

ŽELI VAM VAŠA

Helena Horvat