mala Helena
Iz sjemena tvoga izniknuh oče,
u posteljici majke se
smjestih
Slučajno onako,
kako se
mnogima desi,
neplanski, ali poželjna
baš
nisam bila.
Sve vruće kupke i crna vina,
uz sve želje i htijenja da me nema.
Zakukuljena u majčinoj
utrobi
poput dudova svilca,
u svilenu postelju, čekajući
dan
da izletim poput šarena leptira,
da mi narastu krila,
u
slobodu poletim.
Poželjeh da vas sretnem,
u oči da vas pogledam.
Moj prvi plač, razgali ti
lice,
ljubav te ponese.
Sve nedaće nestale,
ali kako dalje?
Sjećam se tvojih očiju plavih,
kao dvije potočnice,
ruke
meke što me po kosi milovale.
Vremena smo imali malo,
napustio si me oče,
krenuo put nebeskih visina,
možda mi se smiješiš sada.
Ponekad se sjetim svega
lijepog
što mi u sjećanju ostalo,
ono ružno
skoro sam zaboravila,
ali se ne sjećam jasno,
da li
sam ti dovoljno
puta rekla, koliko te volim.
Volim te tata…
 |
| Mama i tata |
OČI MOJE MAJKE
Sanjala sam noćas, oči moje majke,
tako blage, tako snene, crne i duboke.
Nema više njena pogleda draga,
zagrljaja topla
i osmijeha blaga,
ni kose sjajne sijede, nježnih milovanja.
Čeka me negdje u prostranstvu bijelom
sa suzom u oku i strepnjom nekom.
Kaže mi tiho:
- Ne budi se kćeri, samo ti snivaj,
ja sam tu nemoj da se budiš.
Godine su mnoge prošle, ja još uvijek snivam
njene tople ruke meke, glas mio i pogled nježan i
drag.
Njena ljubav u mom srcu traje,
živi vječno i
sigurnost mi daje…
Kad sam tužna, sjetim se njenih riječi :
-Tu sam za te kćeri, samo mi reci,
tugu možda mogu poljupcima izliječit.
Uvijek sanjam iste snove…
K'o mala djevojčicu tuga bi me stisla,
krhka zdravlja, uvijek nježna i tako sitna
u krilu majke sigurna sam bila…
Ostali su samo snovi, koji nikad ne blijede
Nego bude suze sjećanja na najljepše oči,
oči moje majke …
