Otkad znam za sebe
svi su mi govorili da život nije lak,
ako nam se sve „karte“ poslože
kako treba isplati se živjeti.
Život je poput rijeke koja nas nosi.
Mami nas svojom ljepotom,
željom da uđemo na splav,
opušteni bez straha
da nas ponese struja izazova
ne znajući gdje će nas struja odnijeti.
Bezbrižni ...bez straha puni iluzija
dolazim do prepreke.
Rijeka se počinje račvati,
kojim putem krenuti.
Tko zna što nas čeka na kraju,
mirno ušće ili brzaci koje treba savladati.
Možda naiđemo na slapove
koje nas vode u poniranje
i neizvjesnost preživljavanja.
Da li se prepustiti ili se boriti
sa sudbinom koja nameće svoja pravila.
Pitamo se…
da li je veći emotivni i tjelesni pad.
Što doživljavamo u trenutku emotivnog pada,
a što u trenutku fizičkog pada.
Činjenica je da samo mislima
letimo kao feniksi čekajući da se izdignu
iz bilo kakovog „pepela“,nesagorivši,
oslobađajući ludost koja prolijeće našim mislima.
Uzdigavši se iz pepela,
pomislimo da li smo se uzdigli iz fatamorgane
ili je činjenica da je život lijep
bez obzira na svoje prepreke i strahove,
uzdizanja i padanja...
misleći da je kraj puta.
Osvrćemo se u nadi
da je to samo jedna
plovidba u nizu koja nam je otvorila oči,
podarila život i trenutke radosti,
sagledavši i drugu stranu sumornog
previranja i želje za borbom
koju nam nameće život…
Helena Horvat
