Uskoro iz tiska izlazi moja nova knjiga, ciklus minijatura
VRIJEME POSTOJANA
 |
Recenzentica:
Medina Džanbegović
mr. književnohistorijskih nauka |
 |
Ilustratorica :
Pavela Medak
photography
|
Ovom prilikom zahvaljujem se mojim dragim prijateljicama Paveli Medak na divnoj naslovnici, kao i ilustraciji, Medini Džanbegović mr. književnohistorijskih nauka,na divnoj recenziji, kao i svima koji su bili uz mene i dali mi podršku.
HVALA VAM !!!
Zrelim
stihovima u koje je utkala svima nama zajedničke boli i nadanja, Helena Horvat
neposredno, u vidu čitljive i pitke poezije, uranja u vrijeme. Poetesa je svoj
stih pretežno oslobodila od broja, rime, puno ne trpeći versifikacijske
prinude, suprotstavila se metričkom zakonu i odbacila zahtjeve, prisilu i
pokornost koja sputava – za nju je neosporna spontanost, sloboda nadahnutih,
ono što ne zaustavlja koloraturu suptilne fluidnosti, iskrenost, čiju
ljepotu znalački njeguje.
Pjesme
kao da se ne rađaju odvojeno, začinjaju jedna drugu, pri čemu svaka striktno ne
zavisi od onih koje su joj prethodile, ali su u vezi s rasporedom, koji ih
situira i u odnosu na trenutak. Autorica Ciklusa minijatura “Vrijeme
postojanja” je nakon toploga uvodnog obraćanja čitateljima, sedamdeset
pjesama, od kojih su posljednjih pet nešto duže, podijelila prema citatima
vrhunskih pisaca iz svjetske književnosti. Citat englesko-irskoga dramatičara
Bernarda Shawa, koji se odnosi na oplemenjivanje ljudske duše bukvalno povezuje
dvadeset i dvije pjesme: “Vrijeme postojanja”, prva, po kojoj je i
nazvana stihozbirka, “Glad”, Mrvice”,“Uspomene”, „Oprost“, „Žudnja“, „Ples“,
„Zanos“, „Bol“... Slijedi misao o moralnim predrasudama njemačkoga filozofa
Friedricha Nietzschea, koja obuhvata novi dio od trideset pjesama:“Pohota”,Grijeh”,„Kockar”,
“Ovisnik”, Razvrat”, “Omča”, Zanemarivanje”, “Trač” itd.
Izreka
francuskoga filozofa-revolucionara, Louisa-Gabrielea Bonalda o političkoj
krizi, povezuje sljedećih devet pjesama: “Gnjev”, “Nemoć”, “Savjest”…
Citiranjem prve latinoameričke dobitnice Nobelove nagrade iz književnosti,
Gabriele Mistral, o zlostavljanju djece, idu četiri pjesme posvećene djeci: “Indigo
djeca”, “Kristalna djeca”, “Djeca duge” i “Djeca leptiri”. Posljednjih
pet pjesama (“Suza podsjećanja”, „Ne traži me više“, „Bez sažaljenja“, „Kad
jednom zatvorim oči“ i “Moja ljubav nije na prodaju”), poslije
navoda kako uvijek postoji neka osoba, koja misli na nas, brazilskoga
romanopisca Paula Coelha, čine zadnji opus „Minijatura“. Sve je u potpunosti
komponirano, strukturirano u kompaktnu cjelinu, bez obzira na opisano
razvrstavanje poezije. Pjesme su poredane tako da stječemo dojam o
dinamičko-dijalektičkoj spregnutosti i o cikličnoj konstrukciji kao bitnom
obilježju cijeloga rukopisa.
Ciklus minijatura „Vrijeme postojanja“ izraz su Heleninoga doživljaja ili barem sudjelovanja: razmišljanja,
zaključivanja, poučavanja. Pa ipak, ona ne ističe samo svoje ja, ljubav je
počesto i uopćena, poetska vrijednost kojom se izdiže zapravo je u njenoj
istinitosti, nerijetko ovdje i sada, onome čistome, bez nakićenosti, koja bi
prigušila istančane nijanse. Stoga zvuči i kao autorica aforizma, poslovice,
snažnih i dubokih, kratkih blic-ispovijesti, što crpi poput bljeska iz svoje
rijetkosti, a kojima naslov nije ni nužan.
Sjala
je poput zvijezde,
bliještala
poput pijeska,
odnio
je vjetar
daleko
u prostranstva
gdje
stih živi
i
smijeh odzvanja.
(„Vrijeme postojanja“)
Na
dnu mora,
moj
je svijet,
jedan
most
i
jedan otok,
ostali
su na
mom
dlanu.
(„Moj svijet“)
Da
li to glas odzvanja
kroz
tišinu mog stiha,
ili
ljubav oglašava
svoj
nemir?
(„Glas“)
Smatra se da poezija predstavlja
nešto kao otkrivenje svijeta, što je istovremeno i previše, i premalo. Otkrića
izvjesnog svojstva svijeta su neposredna i potpuna. Poezija to ne postiže bez
jezika. To je kao da se naglo opaža mladost, ili blagost svitanja, povjetarca,
vlati trave, ili dah elementarnih sila i sve to valja prikazati izvan svakoga
prolaznog, djelomičnog i jadnog otjelotvorenja.
Helenina transromantična poetska ženska pisma,
isprepletena i tkana čežnjom, klesana su, oblikovana i sazdana toplim okom
unutarnje kamere, koja svjedoči o onome nadmašenom, u vrijeme kada su traganje
za smislom života i prepoznavanje tananih treptaja duše postali mnogima
zaboravljeni napor i luksuz. Njeni stihovi se iskreno prelijevaju nostalgičnim
promišljanjima, ali i nadom. Nije sklona prenemaganju, a osjeća da i u najčulnijoj
umjetnosti, kada se genije oslobađa najsilovitije energije, koja će služiti
slobodi i svijesti, postoji jedan dio što premašuje osjet i koji dopire do
svijeta sazvučja i geometrije, kao harmonije i reda. Između umjetničkih
sredstava bira najodređenija i najneupadljivija, ona koja su dobro prilagođena
njenoj namjeri. S jedne strane, Helena Horvat divi se sretnom spokojstvu, a s
druge oscilira između nade i dvojbe i tako nikada potpuno ne zatvara mogućnosti
nemogućega. Samo se tako dolazi do satisfakcije i njen intelekt može uzdržati
od dogmatizma, prepoznavajući sva suprotna poricanja u traganju za
vrijednostima odgovora na značenje ljudskoga postojanja. Specifičan je i stav
spram prirode, jer percepcija kao subjektivno i konkretno doživljajno daje čovjeku
ljudsko reagiranje na stvari, za koje autorica jasno osjeća da nisu pokazatelj
konačne stvarnosti i zato dovoljno dobro zna odmjeriti koliko čelično
„otkinuti“ i kada je vrijeme pjesmu završiti.
Nož u srcu…
Jecaj u grudima,
duša uvela traži spokoj
u stihu istinu.
Nektar ljubavi izliven iz kaleža
iz kojeg krv poteče.
(„Bol“)
Ne
ljubi me usnama vrelim,
ožarit
ćeš mi tijelo.
Ne
želim ožiljke
duboke,
koji
podsjećaju
na tebe.
(“Ožiljci”)
Bio
si zjenica mog oka,
ogledalo
moje duše,
nepresušni
izvor
mojih
suza.
(„Oči“)
Sanjala
sam ljepotu
Života,
probudi
me java,
upavši
u blatnjavu istinu
stvarnosti.
(“San”)
Presuši
izvor moje mladosti,
samo
dno se nadzire.
Možda
ponornica neka
napuni
vrč moje
nepresušne
žeđi…
(“Žeđ”)
Za tren se ukazuje suština. Otkrića
opažamo bez posrednika, dušom. Poetesa nastoji i uspijeva obuhvatiti stvarnost
trenutka kao nit, čineći ga nama bliskim i opipljivim (“Glad”, “Mrvice”, “Škrinjica uspomena”, “Uspomene”, “Grijeh”,
“Kajanje”, “Zloba”, “Karizma”…).
Pokazuje da se pjesmom može sve reći, da je pjesnik čudesni alkemičar koji
stvara duhovno zlato. Helena Horvat ne traži puku razbibrigu ili razonodu.
„Minijature“ sežu do čvrste moralne veličine.
Znam…
željna
si ljubavi,
ne
tražiš na pravom mjestu.
Ima
nešto što mu je jako važno,
to
je obitelj…
Odustani
dok nije prekasno!
(„Razvrat“)
Stani
draga gospođo,
molim
bez uzbuđenja
i
lažne nade,
ako
te je pogledao,
ne
znači da te je poželio.
(„Lažna nada“)
Ne
prkosi sama sebi,
može
ti se o glavu obiti,
budi
snažna i razumna
preljub
je ono
što
najmanje trebaš.
(„Prkos“)
Odustati,
ne znači, povući se,
samo
razmisli da ti
kasnije
ne bude prekasno.
Ne
kradi ruže iz tuđeg vrta,
one
su pune trnja.
(„Razboritost“)
Nije
ona kriva
što
si ju zanemarivao godinama,
sad
želiš ubrati
plodove
koje nisi njegovao…
(“Zanemarivanje”)
Dobro pisanje se ne može svesti na
jednostavnu vještinu izrade: tu je i misao upletena, valja pravilno rasuđivati,
trezveno misliti i ubrzo je cijela duša obuzeta. Umjetnost je poglavito u putovima
kojima se kreće, da bi stigla do svoje maestralne namjere. Iz nje se rađaju
djela, carstvo blisko životu i različito od njega, u kome ljepota trijumfira i
ostaje. U obilju svakodnevnih senzacija, Helenin svijet razara truli svijet
današnjih izopačenosti, mulja, bola i beznađa, da bi počivao na žudnji ka
dobrom i na nastojanju ka lijepom. Ona osjeća bilo našega čovjeka, pa mu stoga
i podastire jedan svojevrsni kozmos korespondentan življenju ljudi na ovim
prostorima.
Gledala
sam u svijeću,
vidjela
svjetlo nade
iščekivajući
mir u srcu,
osjetih
radost.
Sada
čekam samo
ljubav
da navrati…
(„Možda ljubav
navrati“)
Kad
o nekome pričaš nešto ružno,
o
njemu ne znaš ništa,
Samo
osjećaš da si ga osudio.
Upitaj
savjest
da li je to mudar
izbor…
(„Ogovaranje“)
Kad
nas osuđuju za nešto
što
nismo učinili, užasno boli,
A
kad osuđujemo druge
nikad
se ne pitamo,
koliko
njih boli ?
(„Osuda“)
Hodaš
ulicama svog nemira
pogled
zaleđen,
što
vidiš osim mrene koja se navukla
na
oči od crnog poveza
nošenog
godinama
Protrljaj
oči, možda ugledaš svjetlost…
(“Nemoć”)
Ne
kidajte im snove
i
onaj tanki veo kojim
su
prekriveni sumnjom
da
su zločesta,
oni
samo žele mjesto ispod sunca
gdje
Ljubav i razumijevanje
prevladava.
(“Indigo djeca”)
Pogledajte
u te velike čiste oči
u
kojima se sjaji kristalna ljubav
za
pravdom i suosjećanjem,
nepatvorenom
ljubavi,
ali
velikim bijesom
koju
čini nepravda.
(„Kristalna djeca“)
Tako
nježni i tako plahi
poput
pahuljice snijega
puni
ljubavi, ali puni bola.
Svaki
dodir jedna bol,
Ne
lomite im krila
osuđujući
pogledom
On…
najviše boli.
(“Djeca
leptiri”)
Kada
shvatiš da me nema pokraj tebe,
da
sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života, znaj da našem putu nije kraj.
Ne
plači, znaš da veliki dječaci ne plaču. Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu
ljubav baš onako nenametljivo. Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te.
Srest ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka, pričati o vremenu
koje smo proživjeli i smijati se…
Ne
umire se samo tako lako.
(Iz pjesme “Kad jednom
zatvorim oči”)
Dobronamjernost je ono što pjesnikinju
sasvim zaokuplja. “Minijature” zapravo pjevaju u slavu umjetničkog boljitka.
Helenino lucidno stihovlje u ovim vremenima sveopće dekompozicije i ozbiljnih
kriza, nadmašuje besmisao, jeftinu medijsku politiku i politikanstvo. Njena
pjesnička djelatnost izaziva katarzu, poput tragedije antičkih vremena,
pretvarajući
današnje doba u odaziv respektiranome zovu temeljne ljudskosti i emotivnih
nadilaženja. Čitajući Ciklus minijatura “Vrijeme postojanja” s radošću
prepoznajem empatiju spisateljice koja je dubinom svojih refleksija dotakla u
isto vrijeme i pitanje, i odgovor, i obećanje, da će poezije biti još. Hvala Heleni
Horvat, koja smisleno hodeći živopisnim vrletima i prostorima zapisuje svoju
lijepu riječ, obogaćujući malo nebo naše poetike.
Heleninu
poeziju čitala i ovu recenziju pisala s najvećim zadovoljstvom
Medina Džanbegović,
mr. književnohistorijskih nauka
