MOJA NOVA KNJIGA

Uskoro iz tiska izlazi moja nova knjiga, ciklus minijatura 
VRIJEME POSTOJANA

Recenzentica:
 Medina Džanbegović
mr. književnohistorijskih nauka

Ilustratorica :
 Pavela Medak
 photography

Ovom prilikom zahvaljujem se mojim dragim prijateljicama Paveli Medak na divnoj naslovnici, kao i ilustraciji, Medini Džanbegović mr. književnohistorijskih nauka,na divnoj recenziji, kao i svima koji su bili uz mene i dali mi podršku.

HVALA VAM !!!

  POEZIJA HELENE HORVAT
- recenzija

           

Zrelim stihovima u koje je utkala svima nama zajedničke boli i nadanja, Helena Horvat neposredno, u vidu čitljive i pitke poezije, uranja u vrijeme. Poetesa je svoj stih pretežno oslobodila od broja, rime, puno ne trpeći versifikacijske prinude, suprotstavila se metričkom zakonu i odbacila zahtjeve, prisilu i pokornost koja sputava – za nju je neosporna spontanost, sloboda nadahnutih, ono što ne zaustavlja koloraturu suptilne fluidnosti, iskrenost, čiju ljepotu znalački njeguje.

Pjesme kao da se ne rađaju odvojeno, začinjaju jedna drugu, pri čemu svaka striktno ne zavisi od onih koje su joj prethodile, ali su u vezi s rasporedom, koji ih situira i u odnosu na trenutak. Autorica Ciklusa minijatura “Vrijeme postojanja” je nakon toploga uvodnog obraćanja čitateljima, sedamdeset pjesama, od kojih su posljednjih pet nešto duže, podijelila prema citatima vrhunskih pisaca iz svjetske književnosti. Citat englesko-irskoga dramatičara Bernarda Shawa, koji se odnosi na oplemenjivanje ljudske duše bukvalno povezuje dvadeset i dvije pjesme: “Vrijeme postojanja”, prva, po kojoj je i nazvana stihozbirka, “Glad”, Mrvice”,“Uspomene”, „Oprost“, „Žudnja“, „Ples“, „Zanos“, „Bol“... Slijedi misao o moralnim predrasudama njemačkoga filozofa Friedricha Nietzschea, koja obuhvata novi dio od trideset pjesama:“Pohota”,Grijeh”,„Kockar”, “Ovisnik”, Razvrat”, “Omča”, Zanemarivanje”, “Trač” itd.

Izreka francuskoga filozofa-revolucionara, Louisa-Gabrielea Bonalda o političkoj krizi, povezuje sljedećih devet pjesama: “Gnjev”, “Nemoć”, “Savjest”… Citiranjem prve latinoameričke dobitnice Nobelove nagrade iz književnosti, Gabriele Mistral, o zlostavljanju djece, idu četiri pjesme posvećene djeci: “Indigo djeca”, “Kristalna djeca”, “Djeca duge” i “Djeca leptiri”. Posljednjih pet pjesama (“Suza podsjećanja”, „Ne traži me više“, „Bez sažaljenja“, „Kad jednom zatvorim oči“ i “Moja ljubav nije na prodaju”), poslije navoda kako uvijek postoji neka osoba, koja misli na nas, brazilskoga romanopisca Paula Coelha, čine zadnji opus „Minijatura“. Sve je u potpunosti komponirano, strukturirano u kompaktnu cjelinu, bez obzira na opisano razvrstavanje poezije. Pjesme su poredane tako da stječemo dojam o dinamičko-dijalektičkoj spregnutosti i o cikličnoj konstrukciji kao bitnom obilježju cijeloga rukopisa.

Ciklus minijatura „Vrijeme postojanja“ izraz su Heleninoga doživljaja ili barem sudjelovanja: razmišljanja, zaključivanja, poučavanja. Pa ipak, ona ne ističe samo svoje ja, ljubav je počesto i uopćena, poetska vrijednost kojom se izdiže zapravo je u njenoj istinitosti, nerijetko ovdje i sada, onome čistome, bez nakićenosti, koja bi prigušila istančane nijanse. Stoga zvuči i kao autorica aforizma, poslovice, snažnih i dubokih, kratkih blic-ispovijesti, što crpi poput bljeska iz svoje rijetkosti, a kojima naslov nije ni nužan.

Sjala je poput zvijezde,

bliještala poput pijeska,

odnio je vjetar

daleko u prostranstva

gdje stih živi

i smijeh odzvanja.

(„Vrijeme postojanja“)

Na dnu mora,

moj je svijet,

jedan most

i jedan otok,

ostali su na

mom dlanu.

(„Moj svijet“)

Da li to glas odzvanja

kroz tišinu mog stiha,

ili ljubav oglašava

svoj nemir?

(„Glas“)

            Smatra se da poezija predstavlja nešto kao otkrivenje svijeta, što je istovremeno i previše, i premalo. Otkrića izvjesnog svojstva svijeta su neposredna i potpuna. Poezija to ne postiže bez jezika. To je kao da se naglo opaža mladost, ili blagost svitanja, povjetarca, vlati trave, ili dah elementarnih sila i sve to valja prikazati izvan svakoga prolaznog, djelomičnog i jadnog otjelotvorenja.

Helenina transromantična poetska ženska pisma, isprepletena i tkana čežnjom, klesana su, oblikovana i sazdana toplim okom unutarnje kamere, koja svjedoči o onome nadmašenom, u vrijeme kada su traganje za smislom života i prepoznavanje tananih treptaja duše postali mnogima zaboravljeni napor i luksuz. Njeni stihovi se iskreno prelijevaju nostalgičnim promišljanjima, ali i nadom. Nije sklona prenemaganju, a osjeća da i u najčulnijoj umjetnosti, kada se genije oslobađa najsilovitije energije, koja će služiti slobodi i svijesti, postoji jedan dio što premašuje osjet i koji dopire do svijeta sazvučja i geometrije, kao harmonije i reda. Između umjetničkih sredstava bira najodređenija i najneupadljivija, ona koja su dobro prilagođena njenoj namjeri. S jedne strane, Helena Horvat divi se sretnom spokojstvu, a s druge oscilira između nade i dvojbe i tako nikada potpuno ne zatvara mogućnosti nemogućega. Samo se tako dolazi do satisfakcije i njen intelekt može uzdržati od dogmatizma, prepoznavajući sva suprotna poricanja u traganju za vrijednostima odgovora na značenje ljudskoga postojanja. Specifičan je i stav spram prirode, jer percepcija kao subjektivno i konkretno doživljajno daje čovjeku ljudsko reagiranje na stvari, za koje autorica jasno osjeća da nisu pokazatelj konačne stvarnosti i zato dovoljno dobro zna odmjeriti koliko čelično „otkinuti“ i kada je vrijeme pjesmu završiti.

Nož u srcu…

Jecaj u grudima,

duša uvela traži spokoj

u stihu istinu.

Nektar ljubavi izliven iz kaleža

iz kojeg krv poteče.

(„Bol“)

Ne ljubi me usnama vrelim,

ožarit ćeš mi tijelo.

Ne želim ožiljke

duboke, koji

podsjećaju na tebe.

(“Ožiljci”)

Bio si zjenica mog oka,

ogledalo moje duše,

nepresušni izvor

mojih suza.

(„Oči“)

Sanjala sam ljepotu

Života,

probudi me java,

upavši u blatnjavu istinu

stvarnosti.

(“San”)

Presuši izvor moje mladosti,

samo dno se nadzire.

Možda ponornica neka

napuni vrč moje

nepresušne žeđi…

(“Žeđ”)

           

       Za tren se ukazuje suština. Otkrića opažamo bez posrednika, dušom. Poetesa nastoji i uspijeva obuhvatiti stvarnost trenutka kao nit, čineći ga nama bliskim i opipljivim (“Glad”, “Mrvice”, “Škrinjica uspomena”, “Uspomene”, “Grijeh”, “Kajanje”, “Zloba”, “Karizma”…). Pokazuje da se pjesmom može sve reći, da je pjesnik čudesni alkemičar koji stvara duhovno zlato. Helena Horvat ne traži puku razbibrigu ili razonodu. „Minijature“ sežu do čvrste moralne veličine.

Znam…

željna si ljubavi,

ne tražiš na pravom mjestu.

Ima nešto što mu je jako važno,

to je obitelj…

Odustani dok nije prekasno!

(„Razvrat“)

Stani draga gospođo,

molim bez uzbuđenja

i lažne nade,

ako te je pogledao,

ne znači da te je poželio.

(„Lažna nada“)

Ne prkosi sama sebi,

može ti se o glavu obiti,

budi snažna i razumna

preljub je ono

što najmanje trebaš.

(„Prkos“)

Odustati, ne znači, povući se,

samo razmisli da ti

kasnije ne bude prekasno.

Ne kradi ruže iz tuđeg vrta,

one su pune trnja.

(„Razboritost“)

Nije ona kriva

što si ju zanemarivao godinama,

sad želiš ubrati

plodove koje nisi njegovao…

(“Zanemarivanje”)

           

         Dobro pisanje se ne može svesti na jednostavnu vještinu izrade: tu je i misao upletena, valja pravilno rasuđivati, trezveno misliti i ubrzo je cijela duša obuzeta. Umjetnost je poglavito u putovima kojima se kreće, da bi stigla do svoje maestralne namjere. Iz nje se rađaju djela, carstvo blisko životu i različito od njega, u kome ljepota trijumfira i ostaje. U obilju svakodnevnih senzacija, Helenin svijet razara truli svijet današnjih izopačenosti, mulja, bola i beznađa, da bi počivao na žudnji ka dobrom i na nastojanju ka lijepom. Ona osjeća bilo našega čovjeka, pa mu stoga i podastire jedan svojevrsni kozmos korespondentan življenju ljudi na ovim prostorima.

Gledala sam u svijeću,

vidjela svjetlo nade

iščekivajući mir u srcu,

osjetih radost.

Sada čekam samo

ljubav da navrati…

(„Možda ljubav navrati“)

Kad o nekome pričaš nešto ružno,

o njemu ne znaš ništa,

Samo osjećaš da si ga osudio.

Upitaj savjest

da li je to mudar izbor…

                                                                   („Ogovaranje“)

Kad nas osuđuju za nešto

što nismo učinili, užasno boli,

A kad osuđujemo druge

nikad se ne pitamo,

koliko njih boli ?

(„Osuda“)

Hodaš ulicama svog nemira

pogled zaleđen,

što vidiš osim mrene koja se navukla

na oči od crnog poveza

nošenog godinama

Protrljaj oči,  možda ugledaš svjetlost…

(“Nemoć”)

Ne kidajte im snove

i onaj tanki veo kojim

su prekriveni sumnjom

da su zločesta,

oni samo žele mjesto ispod sunca

gdje Ljubav i razumijevanje

prevladava.

(“Indigo djeca”)

Pogledajte u te velike čiste oči

u kojima se sjaji kristalna ljubav

za pravdom i suosjećanjem,

nepatvorenom ljubavi,

ali velikim bijesom

koju čini nepravda.

(„Kristalna djeca“)

Tako nježni i tako plahi

poput pahuljice snijega

puni ljubavi, ali puni bola.

Svaki dodir jedna bol,

Ne lomite im krila

osuđujući pogledom

On… najviše boli.

(“Djeca leptiri”)

Kada shvatiš da me nema pokraj tebe,

da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života, znaj da našem putu nije kraj.

Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču. Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav baš onako nenametljivo. Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te. Srest ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka, pričati o vremenu koje smo proživjeli i smijati se…

Ne umire se samo tako lako.

(Iz pjesme “Kad jednom zatvorim oči”)

        Dobronamjernost je ono što pjesnikinju sasvim zaokuplja. “Minijature” zapravo pjevaju u slavu umjetničkog boljitka. Helenino lucidno stihovlje u ovim vremenima sveopće dekompozicije i ozbiljnih kriza, nadmašuje besmisao, jeftinu medijsku politiku i politikanstvo. Njena pjesnička djelatnost izaziva katarzu, poput tragedije antičkih vremena,

pretvarajući današnje doba u odaziv respektiranome zovu temeljne ljudskosti i emotivnih nadilaženja. Čitajući Ciklus minijatura “Vrijeme postojanja” s radošću prepoznajem empatiju spisateljice koja je dubinom svojih refleksija dotakla u isto vrijeme i pitanje, i odgovor, i obećanje, da će poezije biti još. Hvala Heleni Horvat, koja smisleno hodeći živopisnim vrletima i prostorima zapisuje svoju lijepu riječ, obogaćujući malo nebo naše poetike.

Heleninu poeziju čitala i ovu recenziju pisala s najvećim zadovoljstvom

 Medina Džanbegović,

 mr. književnohistorijskih nauka