LIRSKA POEZIJA HELENE HORVAT na portalu balkanvoice.com

http://balkanvoice.com/poezija/item/15622-poezija-helene-horvat

Isječak iz recenzije VRIJEME POSTOJANJA

Ciklus minijatura „Vrijeme postojanja“ izraz su Heleninoga doživljaja ili barem sudjelovanja: razmišljanja, zaključivanja, poučavanja. Pa ipak, ona ne ističe samo svoje ja, ljubav je počesto i uopćena, poetska vrijednost kojom se izdiže zapravo je u njenoj istinitosti, nerijetko ovdje i sada, onome čistome, bez nakićenosti, koja bi prigušila istančane nijanse. Stoga zvuči i kao autorica aforizma, poslovice, snažnih i dubokih, kratkih blic-ispovijesti, što crpi poput bljeska iz svoje rijetkosti, a kojima naslov nije ni nužan.

Sjala je poput zvijezde,

bliještala poput pijeska,

odnio je vjetar

daleko u prostranstva

gdje stih živi

i smijeh odzvanja.

(„Vrijeme postojanja“)

Na dnu mora,

moj je svijet,

jedan most

i jedan otok,

ostali su na

mom dlanu.

(„Moj svijet“)

Da li to glas odzvanja

kroz tišinu mog stiha,

ili ljubav oglašava

svoj nemir?

(„Glas“)

            Smatra se da poezija predstavlja nešto kao otkrivenje svijeta, što je istovremeno i previše, i premalo. Otkrića izvjesnog svojstva svijeta su neposredna i potpuna. Poezija to ne postiže bez jezika. To je kao da se naglo opaža mladost, ili blagost svitanja, povjetarca, vlati trave, ili dah elementarnih sila i sve to valja prikazati izvan svakoga prolaznog, djelomičnog i jadnog otjelotvorenja.

Helenina transromantična poetska ženska pisma, isprepletena i tkana čežnjom, klesana su, oblikovana i sazdana toplim okom unutarnje kamere, koja svjedoči o onome nadmašenom, u vrijeme kada su traganje za smislom života i prepoznavanje tananih treptaja duše postali mnogima zaboravljeni napor i luksuz. Njeni stihovi se iskreno prelijevaju nostalgičnim promišljanjima, ali i nadom. Nije sklona prenemaganju, a osjeća da i u najčulnijoj umjetnosti, kada se genije oslobađa najsilovitije energije, koja će služiti slobodi i svijesti, postoji jedan dio što premašuje osjet i koji dopire do svijeta sazvučja i geometrije, kao harmonije i reda. Između umjetničkih sredstava bira najodređenija i najneupadljivija, ona koja su dobro prilagođena njenoj namjeri. S jedne strane, Helena Horvat divi se sretnom spokojstvu, a s druge oscilira između nade i dvojbe i tako nikada potpuno ne zatvara mogućnosti nemogućega. Samo se tako dolazi do satisfakcije i njen intelekt može uzdržati od dogmatizma, prepoznavajući sva suprotna poricanja u traganju za vrijednostima odgovora na značenje ljudskoga postojanja. Specifičan je i stav spram prirode, jer percepcija kao subjektivno i konkretno doživljajno daje čovjeku ljudsko reagiranje na stvari, za koje autorica jasno osjeća da nisu pokazatelj konačne stvarnosti i zato dovoljno dobro zna odmjeriti koliko čelično „otkinuti“ i kada je vrijeme pjesmu završiti.

Čitajući Ciklus minijatura “Vrijeme postojanja” s radošću prepoznajem empatiju spisateljice koja je dubinom svojih refleksija dotakla u isto vrijeme i pitanje, i odgovor, i obećanje, da će poezije biti još. Hvala Heleni Horvat, koja smisleno hodeći živopisnim vrletima i prostorima zapisuje svoju lijepu riječ, obogaćujući malo nebo naše poetike.

Heleninu poeziju čitala i ovu recenziju pisala s najvećim zadovoljstvom

 Medina Džnbegović,

 mr. književnohistorijskih nauka

Isječak iz recenzije KORAK U ŽIVOT   

Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja... Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“.

 Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono... Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja.

Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav.

U Medulinu 18.11.2012.                       

          Zlatko MARTINKO, književnik

Isječak iz recenzijja  UZAGRLJAJU POEZIJE

   Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, -  „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.

       Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući  jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.

  Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve  to uklopljeno u modernu formu.  Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo  dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

       „Tako i moje opčinjeno srce prima na dar

       i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“. 

      (Vrijeme ljubavi).

                                                                        Mirjana Đapo, prof.

„U zagrljaju poezije“ je zbirka intimno-refleksivnih pjesama koje nam donose svijet ispunjen intenzivnim sjećanjima i težnjom za spokojem. Helenini nemiri proizlaze iz sjetne čežnje i ljubavnih osjećaja koji su duboko skriveni. No, upravo iz te dubine izviru ova čarobna nadahnuća. Poezija  kojom progovara je po svemu svjetovna sa svim onim teškim vječnim pitanjima. Za stihove bira pomno odabrane riječi kojima uspijeva čitatelju donijeti mir, spokoj i izlaz za spas – u ljubavi. No, ipak, rječnik je protkan jednostavnim riječima u osnovnom značenju, u njima nema prejake metaforičnosti niti simbolike, ali to ne smanjuje njihovu „težinu“ jer upravo su te riječi dostojne prikazati nam tragičnost ljudskog bića u svim svojim emotivnim stanjima:

„Sjetih se…

ukradenog vremena

jednog djetinjstva

zatrovanog lažnom ljepotom

laskanja , osmjehom

uzdrmanog očaja i tuge

stajajući na litici provalije

gledajući u bezdan...“

Neshvatljivo je koliku snagu daje jedan obični zagrljaj dok to sami ne osjetimo. U pravom trenutku i od prave osobe (Njega) može nam dati snagu i volju za put kroz sve prepreke i nedaće u životu. Zato, s pogledom u prošlost, hvala ti Helena što si nam podarila zagrljaj poezije.

                                                                Tea Kompar, 

mag. knjižničarstva i prof.