Ne ostavljaj me nikad samu
u neznanju mojih strepnji
kad znaš da sam ranjiva poput srne
Da mislima prolaze naši
ne ostvareni snovi
Ostavljaš samu u mojim
strahovima …
tugama…
patnjama…
suzama…
Ne ostavljaj me nikad samu
kad kiša pada
da plačem u svom bolu..
Da jecam i grcam u svojim saznanjima
da jedino što želim tebe pored sebe.
Gdje su nestala naša milovanja…
naši snovi…
Gdje je nestalo milijun poljubaca
u kojima bi se kupali do besvijesti
svakog
jutra, svake večeri.
Osluškujem vjetar kako šapuće
Nježno u sutonu gluhe tišine
Čekam…umorna i snena
naša milovanja nježna poput
dodira leptira …
Ledeno je sve pored mene
i krv što je nekad znala biti
uzavrela, sledila se od hladnoće.
Vrati se…ljubavi moja
Ne ostavljaj me više nikad samu
u jutrima nježnih poljubaca i
u noćima mojih
tužnih nemira
i snage žara ognjenog.
Helena Horvat
Nema komentara:
Objavi komentar