Ponekad obrišem prašinu
sa krhotina ljubavi
koja je za sobom
ostavila prazninu
zakopanu duboko u vremenu…
Izvlačim slike
pohabane od starosti
gdje su se skrivale od
uspomene na ljubav
jedne mladosti
koja još uvijek živi skrivena
negdje u zapećku moga srca
obmanuvši samu sebe
od zaborava
ne bih li izgubila dostojanstvo
koje se ne može izmijeniti…
Lutajući po
krhotinama ljubavi gdje
odzvanja tiha muzika
„Only You“
koju ne mogu samo
tako zaboraviti
i olako se riješiti…
Željela bih ih
zatvoriti u kutijicu
sa uspomenama
a ključ baciti…
Ostaviti ih da miruju
bez gorčine koja me
ponekad obuzme u
mojim snoviđenjima
koja su toliko stvarna
donoseći mi noćne more…
Predajem se u Božje ruke
moleći za oprost
i oslobođenje…
predavši samu sebe
za uzvrat dobiti spokoj u duši
ali ne i u srcu…
Nema komentara:
Objavi komentar