Sretan Božić I Nova 2014. godina

Dozvolite da se Božić dogodi u vašim srcima,

da se ljubav rađa svakog dana sve jača i jača, 

srce ispunite radošću, bolesni da ozdrave,

a mir i ljubav neka dijelite sa  onima s kojima živite!

 Od srca vam želim

 Sretan i blagoslovljen BOŽIĆ ,

Vaša Helena

Razgovor s povodom, Intervju s Helenom Helly Horvat-Pripremila i vodila: Denis Kožljan

 Razgovor s povodom, Intervju s Helenom Helly Horvat

Pripremila i vodila: Denis Kožljan

Moja sugovornica ovog puta je pjesnikinja i blogerica, gospođa Helena Helly Horvat. Poznata je u svijetu pjesništva (ljubavna lirika), majka je troje djece, žena koja posjeduje pregršt moralnih vrijednosti, zbog kojih je na svoju žalost, ostala na izlaznim vratima jednog izopaćenog društva u kojem živimo.

Na početku ovog Intervjua, zamoliti ću Vas Helena da nam se predstavite u kratkim crtama...

Moje je ime Helena Horvat ex Pohorsky, rođena1958 u Hercegovcu, jednom malom mjestu u Moslavini. Osnovnu školu pohađala sam u Malom Lošinju ( radi zdravstvenih problema),  a zatim u rodnom Hercegovcu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavljam u Garešnici. U Zagrebu živim od 1979, udata , ponosna majka troje odrasle djece. Radila sam kao komercijalista u jednoj privatnoj firmi.  U zrelim godinama otkrila sam želju za ponovnim pisanjem. Pišem ono što osjećam iz srca i duše, pretežno ljubavnu liriku. Ponekad napišem pjesmu socijalne tematike iz ogorčenja koje muči malog čovjeka.

Kao što to obično biva kod nas umjetnika, pročitah negdje kako ste Vi, i u mladim danima bila aktivna na literarnom polju tj, pisali ste već tamo negdje ranih sedamdesetih.

Tako je, moja ljubav je uvijek bila poezija.U osnovnoj školi „Slavko Kolar“ u Hercegovcu, radila sam u školskoj knjižnici i pomagala nastavnici (hrvatskog jezika)u izdavanju knjiga za lektiru, i uvrštavanje knjiga u školski fond.Tada nije bilo kompjutora i sve se radilo ručno, a tu s počeli moji mali pjesmuljci.

U srednjoj školi počela sam pisati poeziju i to dosta uspješno, bila u recitatorskoj grupi, folkloru, dramskoj, pjevala. Život mi je bio ispunjen radošću življenja.

Kažite nam nešto kakve su to književne forme bile i jeste li svojim uradcima bili prisutni u tadašnjim pisanim medijima?

Pisala sam pretežno poeziju, rijetko po koji esej. Tada sam objavljivala u lokalnim novinama, a kako smo u to doba živjeli u ex. Jugoslaviji, bila sam u tadašnjem Amaterskom društvu mladih književnika iz Beograda. Davno je to bilo možda sam i naziv pobrkala, ali tako nekako. Bilo je to sedamdesetih godina, dosta se toga i zaboravilo. Tada su se za postignute rezultate dobivale knjige, koje još uvijek dobro čuvam..Jedna od najdražih knjiga bila je zbirka pjesama Pabla Nerude.

Znate kako to biva u ovom našem društvu, dok radite, dajete sve od sebe, mislite da to   tako treba. Ne smije biti pogrešaka, sve na vrijeme ako treba i posao nositi kući. Ovo društvo ne podnosi emotivne duše, osjećaj za malog čovjeka. Pošto sam bila na višoj poziciji od mojih suradnika, uvijek sam željela zaštiti osobe koje su radile sa mnom, ali to tako ne ide. Morate „ gaziti“ a ja to nisam mogla. Razboljela sam se i ubrzo otišla na bolovanje.

Kad sam se vratila rečeno mije da se firma zatvara, ja postajem tehnološki višak. Nisam mogla „kukati“ na svojoj sudbinom, otvorila Fb profil. Kako ima mnogo poezije na fb, mislila sam pa zašto ja ne počnem pisati. Ipak je to bila moja velika ljubav. Iz početka sramežljivo, a kasnije sam bila zamoljena od g. Nikole Ivanovića, novinara iz Tuzle, koji je gl. urednik portala internovine.com, da objavljujem pjesme na njegovom portalu koje su izlazile svakog četvrtka. Tako je to krenulo. Dobivala sam podršku prijatelja.

Poznavajući djelomično svijet pjesnika, reći ću da je vrlo vjerojatno i kod Vas proradio neki klik, neki inat, što li... a zbog čega ste se dušom odnosno emocijama počeli predavati svojim stihovima, iz kojih su trenutačno nastajale pletenice prekrasne, sadržajne ljubavne lirike.

- Pa odakle ste odjednom našli toliku energiju, snagu i inspiraciju za alementirati veći broj pjesama? Gdje ste sve u ovom plodonosnom razdoblju objavili svoju poeziju?

Kad nešto dugo godina skupljate u sebi, sjećanja, emocije, sve te neke boli koje niste mogli iskazati, sve radosti, ljubavi, stvara se želja da to podijelite sa nekime vama bliskim po osjećajima, a to su moji dragi prijatelji, čitatelji koji mi daju vjetar u leđa. Bez prijatelja i podrške, mislim da ne bih mogla sama. Ljepota društvenih mreža daje nam mogućnosti da objavljujemo na raznim portalima. Postala sam kao OTVORENA KNJIGA, dušu predavala čitateljima. To je ljepota, i odušak za dušu kad napišete pjesmu. Evo nekoliko:

http://helenapoezija.blogspot.com/

http://diogenplus.weebly.com/helena-horvat.html

http://www.internovine.com/poezija/94-poezija/16147-zatvaram-stranicu-u-nadi-da-sam-te-stihom-nahranilahttp://www.promocijanet.com/index.php/poezija/182-helena-horvat

http://primpo.wordpress.com/2013/05/23/helena-horvat-zivote-kako-te-volimzivote-jak-te-miluji/

http://www.ocaravanje.com/author/helena-horvat/

http://poberun.blogspot.com/2011/03/moja-ljubav.html

http://100hiljadapesnikazapromenekikinda.blogspot.com/2012/09/helena-horvat-zagreb.html?spref=bl

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,16383/Itemid,118/autor,helly/

http://www.poezijaonline.net/ciklus-minijatura-iz-vremena-postojanja-2/

Budući ste rodom iz prekrasnog moslavačkog kraja, jeste li i koliko posvetili se možda pejzažnoj poetici, ili su teme i motivi Vaših radova isključivo unutarnje stanje duše, Vaša ljubav koju nesebično branite ali i dajete potrebitima?

Jako dobro pitanje. Vjerovali ili ne, možda imam samo nekoliko pjesama pejzažnih motiva.

Rođena u Moslavini, jedan period živjela na moru, a more je moja najveća ljubav, naravno poslije obitelji. Pošto sam ja lirska duša, većina mojih pjesama iskazuje moje unutarnje stanje. Ljubav koja živi, i živjet će vječno u meni, za moje drage i one kojima je ljubav potrebna. Moj moslavački kraj ima posebno mjesto u mom srcu, tu sam rođena, proživjela mladenačke dane koji su bili lijepi. U malom mjestu, kao što je Hercegovac, nismo baš imali gdje izlaziti, tako da sam u slobodno vrijeme, plesala u  folkloru, glumila u amaterskom društvu, pjevala, recitirala, ispunjavala svoje želje sve dok me put nije odveo u Zagreb.

Je li zbog okolnosti u kojima živimo , ili iz nekih drugih razloga, saznah kako ste se ipak u ovih nešto više od dvije godine, dotakli i socijalnih elemenata i tako svoju poeziju učinili dinamičnijom, s određenom dozom humanosti. Jesam li u pravu u toj konstataciji odnosno u kojoj mjeri ste se odlučili pjesničkim izričajem suprostaviti nasilju nad ženama, misleći pri tome i na radnu okolinu?

Oduvijek,  od kada znam za sebe, nepravda me je jako boljela. Možda zato što moje djetinjstvo nije bilo idealno. U periodu od svoje osme godine, morala sam naučiti, da život nije jednostavan, da svaki dan je borba, ako želiš uspjeti moraš vjerovati u sebe, da bi drugi vjerovali u tvoje mogućnosti. Možda ovo zvuči patetično, neki misle što dijete od osam godina zna, vjerujte zna. Teško je shvatiti, svatko od nas bez obzira na godine je individua, ima zacrtani pravac kome stremi. Treba dati ono najbolje što posjeduješ u sebi, možda ti se jednog dana vrati. Vjera je važna, za naš duh.

Posebno me žalosti ova neizvjesnost.  Nema više srednjeg sloja, gdje su ljudi mogli pristojno živjeti, raditi. Jako sam nesretna kad vidim ljude koji kopaju po smeću da bi prehranili svoje obitelji, žene koje su zlostavljane, djeca koja su napuštena. S druge strane gledate, bogate, ne znaju što bi od obijesti. Neki znate, obogatili su se preko noći, a masa nas pošteno radi ili je radila, a ne može si priuštiti da ode u kazalište. Tako nastaju moje pjesme socijalne tematike. Kažu da je ponekad „pero oštrije od mača“.

Gospođo Horvat, kažite nam koliko je zbirki samostalnih odnosno zajedničkih do sada objavljeno i imate li s nekim posebnu poslovnu suradnju?

Pošto sam ja počela pisati u poznim godinama, krajem 2010.godine, pomalo sam skupljala rukopise i nadala se da će jednog dana ugledati svijetlo dana. Prve moje pjesme su objavljene 2012.  u zajedničkoj zbirci „ ALMANAH BR.1“ u izdanju Nove POETIKE

2012.Časopis za književnost i književne prosudbe „ KNJIŽEVNA RIJEKA“ u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, objavljeno je nekoliko pjesama.

2012.U zajedničkim zbirkama pjesama „PJESMOM SE VOLIM“ i „MOJA LJUBAVNA PJESMA“u izdanju  KULTure sNOVA „

U sklopu međunarodnog festivala pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA moja pjesma je izabrana i objavljen u zajedničkoj zbirci „MORE NA DLANU“

2013. godine zastupljena u „KALENDARU POEZIJE „ u izdanju saveza književnih stvaralaca Zapadnog Balkana za 2012.

2013,godine u sklopu međunarodnog natjecanja pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA njena pjesma je izabrana i objavljen u međunarodnoj zbirci ljubavne poezije „VALENTINOVO“ i „ MORE NA DLANU“

2013.godine, moja pjesma je uvrštena u poetska zbirka naslovljena "Megamaxy gigant pjesma", koja sadrži stihove 76 pjesnika iz svih krajeva Hrvatske, te iz Kanade, Njemačke, Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, spojene u jednu jedinu dugačku pjesmu, kažu najdužu na svijetu, u izdanju  REDAK  iz Splita.

Autorica sam u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, pod paskom gl. urednik Sabahudina Hadžialića,  koji izlazi i na engleskom jeziku i obuhvaća autore iz cijelog svijeta.

Moje najveća sreća bila je kada je moj prvijenac ugledao svjetlo dana . Bilo je to2012. godine UG ESSEGG, Osijek, objavila mi  je prvu samostalnu zbirku pjesama  „U ZAGRLJAJU POEZIJE“,za koju je recenziju napisala Književnica iz Brčkog, Mirjana Đapo. prof. i Tea Tea Kompar, mag. knjižničarstva i prof.

A zatim 2013.godine UG BAGREM, Gradište, objavila mi je drugu samostalnu zbirku. „KORAK U ŽIVOT“ za koju je recenziju napisao književnik Zlatko Martinko.

Kao članica UG ESSEGG iz Osijeka, vodila sam( volonterski)mnoge promocije po gradu Zagrebu, gdje su nam dolazili pjesnici i književnici iz Hrvatske, Srbije, BiH.

Ne moram vam naglasiti da su mi bile posebno drage promocije, na kojima sam promovirala svoje knjige. Gradskoj knjižnici i čitaonici „Bogdan  Ogrizović“, u Zagrebu, Gradska knjižnica, Kupola- Starčevićev trg. Gradska knjižnica „Mato Lovrak“u Grubišnom Polju, knjižnica „Đuro Sudeta“ u Garešnici, knjižnici u Hercegovcu, gdje mi je bilo posebno emotivni. Knjižnica se nalazi u sklopu Češkog doma, a tu sam se i rodila, napravila prve korake i često nastupala.

 „...Rodila se pjesma...od mojih tuga, uzdaha, od mojih sanja...“-pročitah ovaj stih negdje, i to je možda sasvim dovoljno za reći koliko ste Vi, kao osoba i umjetnica jednostavnog života i prisutnosti na pjesničkoj sceni.

- Demantirate me ukoliko nisam u pravu, odnosno vjerujući da Vas pjesma zapravo drži budnom i revnom u ovom svijetu bestijalnosti i beskičmenjaštva, imam dojam da ćete i dalje nastaviti pisati. Koji su Vam planovi za budućnost?

Naravno da ću pisati, u koliko mi to zdravlje dopusti. Uvijek sam bila veliki borac. Nadam se da će svi oni koji su upropastili ovo naše društvo, drznuli se pokrasti ovaj naš napaćeni narod završiti iza rešetaka, a imovinu koju su pokrali vratiti lijepoj našoj domovini. Željela bih  da naši mladi, mogu živjeti dostojno, i biti adekvatno plaćeni za ono što su se školovali. Da naše društvo prepozna telente, kojih ima mnogo i dozvoli im da pokažu što znaju, a oni koji ne znaju kako dalje i što dalje neka se maknu, imali su priliku. Nije niti rješenje da oni koji su bili učesnici bilo koje političke stranke, bili sudionici ovih ne/ prilika, da se maknu i priznaju da su iznevjerili narod koji ih je birao.  Dok moje pero bude imalo oštricu, borit ću se protiv nepravde i za dostojanstvo „malog čovjeka“.

U pripremi imam novu zbirku pjesama, koja čeka nakladnika, a uredila i napisala pogovor naša poznata književnica Ljerka Car- Matutinović, zatim ciklus minijatura, koje su mi posebno drage. Pišem roman, ali još je povojima. Velika mi je želja pisati za djecu, nadam se, tj, vjerujem da hoću.

A za kraj ovog našeg razgovora, zamoliti ću Vas da nadopunite ukoliko smo nešto propustili ili da stihom kažete poruku silama ovdašnjeg svijeta.

Htjela bih Vam se zahvaliti draga Denis, što ste mene izabrali kao sugovornicu u ovom intervju. Prijatelji koji me znaju, znaju da sam samozatajna, ali kada mi se pruži prilika volim surađivati.

„To što sam samo obična žena puna čuđenja

sa naramkom godina na leđima

 sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.

Svjesna sebe i proživljenog života,

 stavljajući na papir krunu svog življenja

ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge

koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“

Helena Horvat

Za sami kraj našeg druženja, oprostila bih se sa jednom pjesmom iz zbirke pjesama KORAK U ŽIVOT, u nadi da nisam nikoga povrijedila. Bavljenje politikom trebao bi biti častan posao i nadasve pošten. Vjerujem da ima i poštenih političara koji će ove naše pjesme pročitati i zamisliti se nad njima. Ipak su oni tu gdje jesu zbog NARODA, a ne NAROD zbog njih. Kad to budu shvatili svima nama će biti jednostavnije. Nadam se da poslije ovog razgovora neću završiti u Remetincu.

SMRT POLITIČKOG KARNEVALA

Pale su maske moćnika…

Sve smrdi na pokvarenu ribu što se godinama čuvala

u toplini naših dušobrižnika,u moru prijevara i laži.

More ih izbacilo…

Sve ribe isplivale nasuho, neke u kašetama vrckaju

hladeći se na ledu,čekajući da ih lagano stave na gradele

da se malo prže…

Pržili su nas godinama na tihoj vatri i svojih nebuloza gosteći se našim mesom,

dok su kosti bacali mačkama da nas razvlače do nemilosti

kupali se u plimi dobroga vina,opijajući se našom krvlju

nisu čuli vapaje malog čovjeka.

One velike još nisu u mrežu ulovljene,bacakaju se poput lososa…

Plivajući uzvodno, ne bili se ponovo omrijestili

negdje u evropskoj zajednici, tražeći utočište u obilju koje im izmeće.

Skinimo mrene sa očiju…Upalimo svjetlo,ne dajmo da nas više vozaju…

Pratimo i ne dajmo da sve trune, da nas lome, riječ naša nek' se čuje…

Zemlja naša da više ne boluje od karcinoma zvanog

NEMOĆ…TUGA …BOL…I JAD

Hvala Helena na davanju Intervjua! Želim Vam puno sreće kako u osobnom životu tako i na poslovnom odnosno umjetničkom radu.

Denis Kožljan književnica

Pula, 27. 11.2013.

SUZA PODSJEĆANJA

Lutam stranicama bijelog papira

kao neka sjenka, želeći uhvatiti riječ

koju sam izgovorila,

ili misao koju sam uhvatila,

ali netragom nestane u trenutku.

Hoću li je pronaći između redaka,

zaboravljenu, ali opet u srcu zapisanu.

Šutim, samujem, samo me suza podsjeti

na nešto nedorečeno i nezapisano.

Pomalo i suze gubi sjaj, možda su presahnule,

ostaje samo pustoš i pješčana staze u kojoj

se gubi svaki trag, napisanog slova…

MOJA LJUBAV NIJE NA PRODAJU

Ne možeš  me kupiti poljupcima  lažnim,

slatkorječivim čarima, i ispraznim laskanjima.

Ljubav poklanjam, nepatvorenu bez roka trajanja,

upakiranu u najfiniju svilu, koja miluje sva čula.

Samo onaj tko zna što je ljubav, nikad je ne kupuje

ili prodaje, takva ljubav je kratkog vijeka i brzo je

nagrizu crvi sumnje koji izjedaju srce čineći rupe,

velike i male, sve do onog trenutka dok ne ode

na počinak, i to zauvijek ….

 By Helena Horvat

KAD JEDNOM ZATVORIM OČI

Autor slike: Vladimir Volegov

Jednom kad zatvorim oči i prestanem disati

kad moje žile okamene, a obrazi moji posive

moje tijelo izgubi miris opijuma koji si obožavao.

Kada shvatiš da me nema pokraj tebe,

da sam bila dio prolaznosti ovog napaćenog života,

znaj da našem putu nije kraj.

Ne plači, znaš da veliki dječaci ne plaču.

Pratit ću te kao sjenka i čuvati našu ljubav

baš onako nenametljivo.

Kad dođe vrijeme ponovnog susreta, čekat ću te.

Sresti ćemo se na proplanku crvenih makova i plavih različaka,

pričati o vremenu koji smo proživjeli i smijati se…

Ne umire se samo tako lako.

Živjet ću u tvom pogledu, poljupcu, nadam se u tvom srcu…

By Helena Horvat

KORAK U ŽIVOT - RECENZIJA

ISBN 978-953-56342-7-0

PRVIM KORAKOM POČINJE LJUBAV

Trebalo je krenuti u život, učiniti onaj korak kojime sve  počinje, pri tome nikom ne smetati, nikom ne prepriječiti put, ne biti napadan, ne biti nametljiv… Tako je krenula gospođa Helena Horvat iz svog moslavačkog sela put grada, naći drugo. ŽIVOT ! Možda su već tada nastali ovi njeni stihovi :

Tiho na prstima koračam
kroz taj život bojeći se
da ne (bi) povrijedila nekoga
(KORAK U ŽIVOT)

Naivni su oni koji misle da će odoljeti svojoj sudbini sa svojim uvjerenjima ; slijede riječi, vjetar nakon vjetra, val nakon vala koji svojom snagom izjedaju dužinu života, izjedaju čovjeka iznutra, odranjaju grudve u njemu. Nema mjesta ustupanju, povlačenju, sumnjama. Ne može se živjeti kao lutka na žici, list papira, paučina u uglu prozora. Ne imati srca. Sve ono iz našeg ponosa, rodnog doma, majčine ljubavi, ostaje iza nas. Dovoljan je samo jedan posrtaj, loš korak, jedna nesmotrena riječ i smrvit će nas nepoznato, boleštine, alkohol… Bijeda ! Bojimo se istine koja nas proganja, izgara našu svijest. Poneki čak zaboravljaju i rodbinu, ne brinu o nikome. Ipak smo mi ostali mi, ostaje u nama pjesma, poezija, ljubav i nada. Uvijek imamo nešto više, kao mađioničari izvlačimo iz rukava ispjevan stih i govorimo, ako nas drugi ima nakanu poslušati :

Kao otvorena knjiga,
dušu svoju predajem
tebi čitatelju
da nahranim ponekad
i dušu tvoju…
(KAO ORVORENA KNJIGA)

Otvorena smo knjiga; kako nam piše gospođa Helena Horvat, autorica zbirke pjesama „KORAK U ŽIVOT“, koja je pred nama. Daje u naše ruke svoju dušu, govori nam o svojoj ljubavi, govori isto tako i o onome što ju boli. Brani svoju istinu. Biti pjesnik nije zanat, da sjedneš i pišeš stih za stihom kao na tvorničkoj traci – biraš riječi poznatih ljudi koje ćeš upisati u svoju pjesmu i eto poezija... Ne ide to tako, tvrdoglavi zaključci putuju mislima, novonastale slike se miješaju sa starima, počinjemo žustre prepirke, branimo svoju ideju, svoju čast. Danonoćno! A mi niti ne pitamo da li nas netko brani, naš život. Biti pjesnik; to je posao za cijeli život, radnim danima, praznicima, na godišnjem odmoru. Uvijek, jer misli se slijede, postoje, guraju nas. Nauče nas da živimo, slijedimo svoj pogled, svoju zvijezdu. I opet ne pitamo zašto – kažemo da je to naša sudbina. Ne možemo lagati sebi da bi udovoljili drugom, zanijekali svoj život; komad plavog neba, pjev ptica, kišu, vjetar, snijeg... Sunce! Držimo se nasuprot našeg svijeta i našeg sna bez riječi, nijemi, prije nego poteče pjesma, rodi se stih. Volimo prazninu i muk, dan za danom iz pješčanog sata u nekom nenadmašnom ponavljanju riječi, strasti i ljubavi. A pjesma se treba obračunati s predrasudama, s površnim, s nestvarnim, jer pjesma treba nositi život.
Treba učiniti svoj KORAK U ŽIVOT. Pjesnik se ne treba kriti, „pisati pod svjetlom svijeće“. U zapećku! Ne treba nikad gubiti nadu, treba voljeti ljude oko sebe, oprostiti im grijeh, mržnju, zabludu! Gospođa Helena Horvat kaže:

Naučiš gledati kroz naočale
ružičastih stakala,
da ti svijet bude ružičast,
da ti  mrva ljubavi
bude velika k'o kuća
(KAO OTVORENA KNJIGA)
Nitko nije rekao da je život lak ali većina je govorila da se isplati živjeti ; živi se, stvara sadašnjica, čuva ljubav, dižu se djeca… Gospođa Helena Horvat nije više samo autor poezije, pjesnikinja, ona je i majka koja bdije nad svojom djecom, strepi, nada se. Za njih živi! Brine i za napuštenu djecu koja čeka po domovima za siročad pronaći „svoju obitelj“, nekoga tko će ih voljeti. („PODARIMO IM ŽIVOT DOSTOJAN DJETETA“). Ona ne staje tu, bori se za zlostavljane žene i zove ih :

Daj mi ruku, isplači se,
Budi hrabra i sretna…
(TEBI ŽENO, ŠTO SEŽNJEM TE ZOVU)

Autorica, gospođa Helena Horvat udara šakom po stolu, bori se srcem i dušom za one kojima treba pomoći. Nitko njoj nije nedodirljiv ; muškarčine, snagatori, prevaranti, razbojnici, lažljivci, političari... Svakome stavlja „prst u oči“, ova sitna, krhka žena. – Zar žene nisu izmijenile svijet? Muškarac je vjerovao da vlada jer je znao udariti u rebra, u lice, u trbuh, gdje boli, nesposoban boriti se protiv žene njenim oružjem, lukavošću i inteligencijom. Imao je mišiće, imao je vlast i ništa više. Vodio je rat da bi se suprotstavio drugom muškarcu, žena je lukavo čekala pobjednika. Gospođa Helena Horvat ukazuje na te i takve muškarce i ljude, opijene vlašću kako zlostavljaju nemoćne, dokazujući da samo slabić udara, slabić gazi da bi preživio nastali sukob – „Gazeći po nama kao robovima“ kao da postajemo „ZOMBIJI“. Ljudi postaju beznadni, pognu glave kao da gledaju u dno provalije. Valjda ih je Bog stavio na kušnju? –  pita se gospođa Helena Horvat. Pitamo se da li je ijedna vjera, ijedna molitva dostojna trpjeti da nas drugi gaze, pogotovo kad vidimo da im je ta ista crkva oprostila sve grijehe na samrti i Sveti Petar ih prima u raj „preko reda“, isto onako kako su na zemlji živjeli. To boli – to boli autoricu ove zbirke. Običan čovjek, čak i malen spušta glavu kad prelazi prag jer su ga na to naučili oni koji njime vladaju. Autorica se ne boji, kaže :

Prkosit ću ti vjeruj mi
do zadnjeg atoma snage duha moga...
(NA BOJNOM POLJU STRAHA I BOLI)

    Gospođa Helena Horvat si postavlja pitanje da li postoje dva svijeta ili možda dvije ljubavi. Nije li to samo uzbuđenje ili strast koji se uvuku u svaku poru našeg tijela? Njezin svijet ima samo jednu stranu svijeta – LJUBAV. Ponekad ipak stoji „na mostu neizvjesnosti“ iako vjeruje u ljubav. Pita se da li ljubav može dati snagu da se pobjegne iz okova stvarnosti. Misli li ona da je ljubav san ili sanja ono najljepše kad voli? Traži li, kako sama kaže, svoju „ljubav među zvijezdama“? – Ponekad obriše prašinu sa svoje ljubavi, izvlači pohabane slike mladalačkih snova, kao nekad sluša u duši „ONLY YOU“ nadajući se da će sve zatvoriti u jednu kutijicu i baciti ključ. Shvaća da razbijeno ogledalo njene duše slaže mozaik iz komadića sjećanja. Ponekad vidi polje makova, kao nekad u svome djetinjstvu. Na kraju ostaje san, duša i srce. Treba li napisati „PJESMU IZ OČAJA“? – Voljeti iz očaja? Tražiti iza kojeg „nepostojećeg ugla“ svoja lutanja? Gledati „njegovim“ očima svaku novu zoru.

Napisat ću pjesmu
o tajanstvenoj zemlji
sa plavim nebom i puno sunca
tamo ćemo se sresti
poljubiti se i utonuti u san...
(PJESMA IZ OČAJA)

Ljubav je vječna, ljubav je velika poput svemira, satkana od nježnih zagrljaja, suze postaju pravi biseri. Autorica kaže:

Moje oči su već
gladne tvojih pogleda
(PUT U VJEČNOST)

Mogli bismo nastaviti razgovor o ljubavi ali možemo li govoriti o ljubavi na način gospođe Helene Horvat; mi sami ispisati svu njenu ljubav i svu njenu brigu za duge, obične ljude, uskladiti njen korak nekom našem koraku koji bi postao zajednički „KORAK U ŽIVOT“? – To ne možemo jer njen je korak poseban, pripada samo njoj. Drhtav, ponekad i nespretan korak – njen ljudski korak u ljubav, u nade, u san. Njena istina napisana srcem. Imamo li mi neku drugu istinu ili ćemo reći da su ponekad riječi gospođe Helene Horvat nespretne, da se ponekada spotiču na interpunkcijama, šepaju u čistini izričaja... Kažemo li to, možemo li dokazati da je „poezija srca“ posebna nauka, ispisana naučno opravdanim riječima, formom, znanjem? Je li ljubav privilegija doktora znanosti? – NIJE! Ljubav i poezija pripadaju svima, svakome tko ih govori svojim jezikom i svojim osjećajima, jer osjećaji ne lažu, izlaze iz srca a nisu stvoreni u laboratoriju „književne riječi“. Prevert je rekao: „jedino naša riječ, nošena našim istinskim osjećajima može biti poezija. Promijenimo li svoj govor, ne pjevamo više poeziju!“ Zato kažem, gospođo Helena Horvat, jezik vašeg srca je najljepša poezija. Jedina istinska poezija. Ne osvrćite se ako vam netko kaže da bi trebalo ovo ili ono... Naučne misli niti naučne rečenice ne slažu ljubavnu poeziju a vama je ljubav vodilja u životu; vaša ljubav prema voljenom muškarcu ili ljudima oko vas – vaš „KORAK U ŽIVOT“, vrijedan svakog poštovanja.
Pozivam vas dragi čitatelji da ne pravite kritiku već da si postavite pitanje; koliko nas ima koji možemo s tako malo riječi reći toliko puno kao što je to učinila pjesnikinja Helena Horvat zbirkom „KORAK U ŽIVOT“. Podržimo ju u njenom pjevanju i sagledajmo i mi njezinu ali i našu ljubav.


U Medulinu 18.11.2012.             Zlatko MARTINKO, književnik

U ZAGRLJAJU POEZIJE- RECENZIJE

ISBN 978-953-318-061-8

Tisak: 2012.

U  ZAGRLJAJU POEZIJE                                    

Prikaz knjige  Helene Horvat

     Umjetnik je uvijek zatočenik nadahnuća i samo kroz poetiku pravih pjesnika možemo sagledati taj put borbe sa vlastitom intimom koja koliko zna da svog tvorca uzdigne, oslobodi, više mu je kočnica. Prebirati po emocijama, sjećanjima, je bolan proces , a zapisivanje tog stanja duha može da bude itekako bolno. Rijetka su stanja svijesti kada smo pomirljivi prema  propuštenom, pogrešno iskrojenom  trenutku  bivstvovanja jer dio bića uvijek žali i sudi strožije nego svi paragrafi. Lijepo je zapisivati jer nam  je to ogoljivanje pred sobom dokaz da smo postojali, borili se, na kraju  ostavili trag u vremenu.

     Nisam slučajno ovaj prikaz zbirke poezije Helene Horvat započela ovako, esejom o pjesniku i sjećanjima jer  su ona, sjećanja, veliki teret prošlosti, a u isto vrijeme - bez njih  ne bismo ni znali da smo postojali.

      Zbirka „U zagrljaju poezije“ je nešto poput lirskog dnevnika koji autorica još uvijek piše  nježno prebirajući po uspomenama, a ima tu sreću da su joj muza naklonjene, posebno ona koja pjesnika vodi.

     „Šapat muze koja izlazi iz srca,

     ulazi u dio stvaralaštva…“

 

      (U zagrljaju poezije)

      Vođena inspiracijom Helena Horvat tka svoju haljinu poetike probirljivo tražeći nijanse, boje kojima će obući stihove, slaže metafore, igra se ritmikom… Puno sinestezije doprinosi da lirske slike djeluju dopadljivo, neobično, a opipljivo i, kako ona kaže, -  „Rodila se pjesma“. Kao finalni proizvod biće prihvatljiva onima koji i sami vole igru, prepoznaju se u svetu pisane riječi, tuđih emocija.

       Pažljivo iščitavajući svaku stranicu ovog „dnevnika“ uočila sam nekoliko tematskih cjelina. Odmah se, kao primarni motiv, nametnula ljubavna tema, ali ne na patetičan način, spomenarski, što je često prisutno kod pjesnika početnika. Pjesnikinja u priču o ljubavi ulazi kroz sve labirinte ženskog poimanja pripadanja dragom biću. Vodi nas u svet ljubavne intime otvarajući  jednu po jednu ćeliju zatočenih sjećanja, emocija.

      „Ljubav je ropstvo vlastite volje…“ ispovijeda se pjesnikinja, da bi se u istoj pjesmi dopunila, čak demantirala:

      „Postala sam snaga i smisao postojanja,

      ljepote življenja“.

      (Slatko ropstvo)

        Nostalgija je najprisutnija emocija ovih stihova o ljubavi jer se u preispitivanju emotivnog života koji je iza vremena o kojem govori  poetesa  svjesno poigrava emocijama, više elegičnim nego  vedrim, ispunjenim životnom radošću. (Krhotine; Nostalgija; Iluzija želje; Grijeh ljubavi..)

      „Koprcam se u mraku svoga straha…“

      (Krhotine)

      „Imam osjećaj kao da me starost želi pridobiti…“

            (Nostalgija).

     Na trenutke se poezija Helene Horvat doživljava pesimistično, ali je dovoljno pročitati pjesme: San; Vrijeme ljubavi; Aleja snova; Jastuk od oblaka …da se shvati koliko se žena u ovoj poetici, autorica, ne predaje tamnim bojama, koliko je prostora u svojoj duši ostavila za neku novu još nedosanjanu sreću koja će je pohoditi ako joj otvori vrata srca.

     Pjesnikinja sanja, a to stanje duha ne broji godine, i čini nam se da što su želje manje ostvarive pravo na sreću nam je dopuštenije:

       „Sanjam više nego što živim...“

        (Talisman jedne ljubavi)

       „Ljubim te snagom svog čekanja...“

           (Ljubav od stakla)

      U tim stihovima  autorica je ponajviše žena koja je spremna da čeka, sanja (Ljubičasti snovi), moli svoga dragog da je oslobodi tuge. Tu se miješaju boje zrelosti, (Miris  ljeta) ali i svesti da je jesen blizu.

       U sljedeći ciklus stavila bih pjesme spoznaje da su koraci ljubavi sve tiši : Koraci prohujalog vremena; Uhvati trenutak; Trenutak spoznaje; Šuplja sjećanja…

        Osim ljubavi prema  dragom muškarcu, pa i sebi, ženi koja se bori da ostane žena, nekoliko pjesama u ovoj zbirci nosi i poruku čovjekoljublja i žala, poetski rečeno, što smo se kao ljudi odrekli humanih  principa, otuđili. Tu pjesnikinja unosi novu leksiku - mržnja, prodane duše, lopovi, utapanje u svakodnevnicu…Najsnažnija iz ovog ciklusa  je pjesma-

 Životna istina-   Ništa nije tako gorko kao prevariti vlastiti narod…

      Poetika Helene Horvat ima sve elemente odličnog lirskog teksta, od bogate metaforike, ritmičnosti, sjajne i jasne poruke, emocija, a sve  to uklopljeno u modernu formu.  Njena poezija će zagrliti sve koji znaju što je dobar pjesnik i čovjek, a iskreno se nadam da je ova zbirka samo prva knjiga ove izuzetne pjesnikinje i da će se iz njene duše poroditi još mnogo  dobrih pjesama. Za kraj ovoga prikaza ću je citirati:

       „Tako i moje opčinjeno srce prima na dar

       i stvara ogrlice pjesama svoje ljubavi“. 

      (Vrijeme ljubavi).

   

        Mirjana Đapo, prof.

 

U  ZAGRLJAJU POEZIJE

Prikaz knjige  Helene Horvat

UKRADENO VRIJEME

Posljednjih dvadesetak godina u književnosti se pojavio velik broj knjiga prvijenaca kojima autori diskretno ulaze u struje hrvatske književnosti. Helena Horvat svojom prvom zbirkom pjesama hrabro dolazi na književnu pozornicu. Stihovnom lirikom oblikovala je identitet svoje junakinje - snažne i nježne žene koja uzdignute glave ide kroz život, sebe. Slobodna sam reći kako je ova zbirka jedan lirski dnevnik kojim predstavlja svoj svijet duboke intime tražeći mir i spokoj kroz splet burnih životnih događaja.

„U zagrljaju poezije“ je zbirka intimno-refleksivnih pjesama koje nam donose svijet ispunjen intenzivnim sjećanjima i težnjom za spokojem. Helenini nemiri proizlaze iz sjetne čežnje i ljubavnih osjećaja koji su duboko skriveni. No, upravo iz te dubine izviru ova čarobna nadahnuća. Poezija  kojom progovara je po svemu svjetovna sa svim onim teškim vječnim pitanjima.

Za stihove bira pomno odabrane riječi kojima uspijeva čitatelju donijeti mir, spokoj i izlaz za spas – u ljubavi. No, ipak, rječnik je protkan jednostavnim riječima u osnovnom značenju, u njima nema prejake metaforičnosti niti simbolike, ali to ne smanjuje njihovu „težinu“ jer upravo su te riječi dostojne prikazati nam tragičnost ljudskog bića u svim svojim emotivnim stanjima:

„Sjetih se…

ukradenog vremena

jednog djetinjstva

zatrovanog lažnom ljepotom

laskanja , osmjehom

uzdrmanog očaja i tuge

stajajući na litici provalije

gledajući u bezdan...“

Strofične i astrofične lirske forme ispjevanje su slobodnim stihom što u potpunosti odgovara autoričinom iskazivanju misli.

Bez teških metafora, za oslikavanje svog svijeta koristila se vizualnošću: „... srce se opilo vina/crvenog.../oči bi zasjale poput/duginih boja...“, ili akustičnošću: „...tajanstvena melodija/koja nas spaja/vilinskim glasom...“ ili pak olfaktivnošću: „...vjetar/donosi miris/uzburkanog mora/koje stvara/čarobnu simfoniju/lepršave pjesme srca/odškrinutih vrata...“.

Pjesma „Nostalgija“ je središte zbirke te upravo iz nje izvire sam motiv nostalgije koji se poput niti isprepliće u gotovo svakoj pjesmi zbirke.  Koliko god se Helena trudi (ali i mi) pratiti tijek života, uvijek se okreće u prošlost tražeći odgovore, razloge, a ponajviše sjećanje na zagrljaj Njega. Čitavim spektrom intimističkih ljubavnih osjećaja u različitim raspoloženjima i nizom sjetnih refleksivnih stihova, Helena želi da joj ljubav postane životno središte i time dostigne ostvarenje snova: „...Na horizontu snova/okićenih ljeta/Iskri sreća…“.

Neshvatljivo je koliku snagu daje jedan obični zagrljaj dok to sami ne osjetimo. U pravom trenutku i od prave osobe (Njega) može nam dati snagu i volju za put kroz sve prepreke i nedaće u životu. Zato, s pogledom u prošlost, hvala ti Helena što si nam podarila zagrljaj poezije.

   Tea Kompar, mag. knjižničarstva i prof.