Tvoj glas još
danas opija moj um.
Hoda opustjelim hodnicima
našeg sjećanja…
Vrijeme kao da je prohujalo
u beskraju jednog vremena
koje je željelo
pobijediti ljubav,
ukrasti nam život
staviti na margini čekanja,
oduzeti snove…
Samo jedan tren
i vječnost je postala naša
Prkos ljubavi
jačao je naš um…
U mojem staklenom pogledu
izblijedio bi tvoj lik…
Kao da su nam ukrali život.
Ranili srce koje je
u boli jecalo.
Dok su mi krali mladost
htjeli pobijediti ljubav .
uhvatiti u spletku
svojeg prkosa i zloće.
Koračali smo
dan za danom…
Stvarali novi život
hraneći se snagom
trenutka jednog vremena.
Sada i u vječnosti
našeg postojanja
živjet će u prkosu
naše ljubavi.
Helena Horvat
Nema komentara:
Objavi komentar