Živjela sam u
treptaju tvoga oka
U zrncu pijeska
po kojem si hodao
u iskri plamena
koji si upalio...
Postala sam…
snaga i smisao
postojanja…
ljepota življenja
jedne nježne ljubavi...
Živjela sam u
zagrljaju sunčanog
traga…
u izmaglici
dalekog puta
u vjetru predvečerja...
Dodirivao si mi misli
budio osjećaje
uvlačio u srce
opijao kao crno vino
grijao vatrom ljubavi...
U rijeci tvojih želja i
naših slabosti
zračio si snagom
vjerovanja…
pojio me kapljicom
rose naše ljubavi…
Zaustavljaš snove
navlačiš mračnu zavjesu
vraćaš se u hram
usnulih Bogova
a ja poput Anđela
sanjam carstvo
stvarnog postojanja...
Nema komentara:
Objavi komentar