„Poezija je hrana bez koje ne mogu. Stih kao vino koje opija, a ljubav poput tkanine, koja oblači moje stihove, daje im snagu. Ponekad izblijedi od bola…Duša oslušne, srce zavapi a ruka stih napiše…
Istinska spoznaja moga duha, snage i ljubavi do kraja mog života“ Helly

utorak, 10. srpnja 2012.

SRCE ILI RAZUM




Srce je njezino živjelo za ljepotu ljubavi
Uvijek otvoreno da primi svakoga
Bez računa, u okrilju dobrote
Uz jutarnji smiješak i ljepotu
Izvlačeći iz lošeg ono najbolje
Ukazujući da je život lijep
Srce joj je bilo poput djetetova onako čisto
Nepokvareno napunjeno Odom radosti…
Uvijek prednost davajući srcu…
Ljubav je stavljala na pijedestal
Uživajući u simfoniji razdraganih nota
Grleći ljepotu svijeta, pjev ptica, miris cvijeća
Žubor potoka, šum mora, toplinu sunca.
Njene suze poput niske bisera
Stvarale izvore radosti
Pisala bi pjesme ljubavne
U kojoj je ljubav bila lijek za sve boli i patnje
Srce bi se smijalo, a razum bi zaplakao
Želeći održati ravnotežu između
Dva suprotstavljena  jaza…SRCA I RAZUMA
Kao da je je živjela između dvije obale
Nasukana na obali iz mašte
u kojoj je carevalo djetinjstvo
tako čisto i neokaljano (djetinjstvo iz mašte)
S druge strane obale nalazio se RAZUM
Pozivajući je da dopliva poput morske sirene
Da očuva životnu ravnotežu…
Odrasti …zatomiti strah
Pokušati nadrasti sve grubosti življenja
Pružiti ruku razumu i uživati sretno
Balansirajući između dvije obale SRCA I RAZUMA.
Obukla je haljinu uzmaka, utomila srce
Predajući razumu i trezvenosti…
Srce se razboli, počevši venuti…
Pitajući se ponovo …
Koji je pravi i odlučujući potez ?

                                                                         Helena Horvat

utorak, 12. lipnja 2012.

PUT U VJEČNOST




Oćutih snagu dodira
siluetu božanskog
izronjene iz dubine
podsvijesti ili snova
Privlačnosti snage
neobjašnjive energije
uzdigavši me visoko
do svemirske putanje
koračajući u vječnost
skupljajući blago
ostavljeno u
izgubljenom vremenu
nedosanjanih snoviđenja
ulazeći u svijet
najvrednijeg trenutka
nošena svijetlošću svemira
bestjelesnu dimenziju
slušajući pjev božanskih
anđela …
Moje oči su već
gladne tvojih pogleda
dok putujem kroz vječnost
srce mi žeđa
za tvojom ljubavi
ali moja želja za
putovanjem u vječnost
snažnija je od straha
ili bojazni od pada
u beznađe…

Helena Horvat

SABOTAŽA DUŠE


Nastao je tajac duše
ta čudesna melodija
žudnje i htjenja
koja je grlila svijetlost
nježnog trenutka
zaključanog
u kristalnu kuglu
svoje nutrine srca…
uspavanog…
Kroz dubinu bića
ugasila bijes i
ljutnju…
Zaboravila je lakoću
darivanja ljubavi
ugasila vulkan strasti
zaboravila miris
crvenih ruža na jastuku
koje su mirisale na ljubav
ubrane kao pupoljci
nježni i nevini…
Nestali su opojni mirisi
čudesne igre tijela
koji su plesali po
melodiji svemirskih nota
umijećem opiti…
Ostala je sabotaža
duše koja uranja u
postojanje trenutka,

grleći svijetlost sjena
kreirajući život
sabotera…

Helena Horvat

subota, 2. lipnja 2012.

POSLJEDNJA SONATA



Da li ja to lebdim
između snoviđenja
i stvarnosti
uklopivši svoju ljubav
između sunca,
mora i bura
u metafori riječi
koja glazbu stvara
ili je to istina
naše ljubavi povezana
željeznim lancima
u kući u kojoj smo se
zakleli na vječnu ljubav
dok nas smrt ne rastavi
u postelji voćnih napitaka
izmiješanih
nektarom naše ljubavi
koju bi zasladili
divljim medom
gdje bi se usne
skupljale od slada
a ti bi ih nježno oblizivao
bez riječi…
okus je bio sve
slađi i divlji
Dok bi mjesec
glazbenim notama
odsvirao posljednju sonatu
koju smo sanjali ujedinjeni
u jedno tijelo
uživali u svojoj burnoj tišini
ponekad izmjenjivali
po koju nježnu riječ
lebdeći između jave i sna…

Helena Horvat












četvrtak, 31. svibnja 2012.

KRHOTINE LJUBAVI




Ponekad obrišem prašinu
sa krhotina ljubavi
koja je za sobom
ostavila prazninu
zakopanu duboko u vremenu…
Izvlačim slike
pohabane od starosti
gdje su se skrivale od
uspomene na ljubav
jedne mladosti
koja još uvijek živi skrivena
negdje u zapećku moga srca
obmanuvši samu sebe
od zaborava
ne bih li izgubila dostojanstvo
koje se ne može izmijeniti…
Lutajući  po
krhotinama ljubavi gdje
odzvanja tiha muzika
„Only You“
koju ne mogu samo
tako zaboraviti
i olako se  riješiti…
Željela bih ih
zatvoriti u kutijicu
sa uspomenama
a ključ baciti…
Ostaviti ih da miruju
bez gorčine koja me
ponekad obuzme u
mojim snoviđenjima
koja su toliko stvarna
donoseći mi noćne more…
Predajem se u Božje ruke
moleći za oprost
i oslobođenje…
predavši samu sebe
za uzvrat dobiti spokoj u duši
ali ne i u srcu…

subota, 19. svibnja 2012.

LJUBAV … SNAGA POSTOJANJA


Pruži mi  ruke…
zagrli me nježno
onako iskreno
sa osmjehom na licu
da čujem tihe otkucaje srca...
Osluškujem svoje tijelo
kao da uranja blaženstvo
napunjeno snagom ljubavi
kojoj je potrebna bliskost…
Brižnost…
toplina i podrška…
Tu si…oh… kako te trebam
da osjetim ritam srca koji
stvara unutarnju harmoniju
čarobnom…
Priđi…pogledaj me u oči…
Da li vidiš izvore moje ljubavi
koje naviru u jednoj kristalnoj suzi…
Gledaj me onako spontano,
nježno, možda te zarazim
virusom svoje ljubavi koji će
otvori tvoju dušu
da povežemo osjećaja naše
metastazama ljubavi
koje ću duboko ukorijeniti
u tvoje srce koje je lijek
mojoj ljubavi, mog uma i
duše koja pomalo vene
od uspavane ljubavi.
Ne predajem se olako…
Poznajem jedini lijek
koji postoji…
a to je LJUBAV
iskrena, brižna, topla…
Želim da naša ljubav postane
snaga našeg postojanja
izvor i snoviđenje mojih stihova
Kada nas više ne bude …
postojat ćemo  u žutim
stranicama neke stare knjige
koja će hraniti ljubav
drugih pokoljenja,
a mi ćemo kao dvije sjenke
šetati požutjelim stranicama
i svjedočiti da ljubav
ima snagu postojanja 

Helena Horvat

utorak, 15. svibnja 2012.

VRATI SE… NE OSTAVLJAJ ME NIKAD SAMU




Ne ostavljaj me nikad samu
u neznanju mojih strepnji
kad znaš da sam ranjiva poput srne
Da mislima prolaze naši
ne ostvareni snovi
Ostavljaš samu u mojim
strahovima …
tugama…
patnjama…
suzama…
Ne ostavljaj me nikad samu
kad kiša pada
da plačem u svom bolu..
Da jecam i grcam u svojim saznanjima
da jedino što želim tebe pored sebe.
Gdje su nestala naša milovanja…
naši snovi…
Gdje je nestalo milijun poljubaca
u kojima bi se kupali do besvijesti
svakog  jutra, svake večeri.
Osluškujem vjetar kako šapuće
Nježno u sutonu gluhe tišine
Čekam…umorna i snena
naša milovanja nježna poput
dodira leptira …
Ledeno je sve pored mene
i krv što je nekad znala biti
uzavrela, sledila se od hladnoće.
Vrati se…ljubavi moja
Ne ostavljaj me više nikad samu
u jutrima nježnih poljubaca i
u noćima mojih  tužnih nemira
i snage žara ognjenog.

Helena Horvat